Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Stolar

Large philip swinburn vs7lvkpyxju unsplash

Philip Swinburn, Unsplash.

Ponedjeljak
20.09.2021.

Ususret gostovanju na književnoj tribini Učitavanje donosimo kratku priču Stolar Dore Jakovac.

Stolar

Bila je to jedna od posljednjih jesenskih večeri. Dok je udisao dim cigarete, miješao se okus vlage i mokrog lišća. Gusta magla obavila je okolinu i nije vidio dalje od stabla oraha svog dvorišta. Slobodnom rukom trljao je jedno pa drugo oko trepavica mokrih od magle. Uobičavao bi to raditi kada je bio nervozan. Kao da će trljanjem istjerati iz očiju ono čemu ne želi svjedočiti. Kradući još pokoji dim cigarete, okrenuo se prema pritvorenim vratima svoje radionice iza kojih se nazirao radni stol s kutijom razmjernih dimenzija. Duboko je udahnuo i okrenuo leđa tom prizoru. Iako nije vidio mnogo, bilo mu je draže gledati u neizvjesnost bjeline magle, nego u izvjesnost onoga što ga čeka u radionici. Dovršio je cigaretu, bacio je na pod i dok je nogom gnječio opušak, njegove su ruke već plesale po džepovima radnog odijela u potrazi za novom cigaretom. Nasmijao se svojoj ironiji. Počeo je pušiti kasno, tek u drugoj polovici svojih tridesetih godina kada se suočio s riječi rak. Već neko vrijeme bilo je očito kako zdravlje ne služi njegova oca, ali trljao je oči pred time. No kada je njegova majka jedne nedjelje poslijepodne posjela njega i sestru, stvarnost ga je muklo lupila u trbuh. Oca nije bilo, uvijek suzdržan i hladan, otišao je u šetnju jer nije htio gledati djecu dok primaju tu vijest. Ili pak nije htio da ona gledaju njega. I majka i sestra su plakale, obje oplakujući drugo. Jedna je plakala zbog straha od nepoznatog, a druga jer je dobro znala što ih sve čeka. On, koji je na mnogo načina sličio svome ocu, sjedio je prekriženih ruku i na naizgled mirnom licu sakrivao val mučnine s kojim se borio svakim gutljajem sline. Pred očima mu se pojavljivala slika oca, radišnog i krutog seljaka uvijek u poslu. Košulje napete po snažnim leđima, kratkih noktiju zamazanih od zemlje, kože osunčane satima rada na polju. Bio je to čovjek koji je radio neumorno i glasno, a ono unutra nosio je tiho. U onim vremenima kada je još vjerovao da su on i otac potpuno različiti često bi očevu tišinu mijenjao s prazninom. Gadilo mu se očevo biće čija je bit bila tjelesnost, a onog unutra kao da nije ni bilo. Kako si je drugačije mogao objasniti činjenicu da mu vlastiti otac nije pružao ni osmijeh ni stisak ruke ni pogled u oči kada je patio od onoga o čemu se u to vrijeme nije puno znalo, a još manje govorilo. Ni dan danas ne zna si objasniti to što mu je ukralo tinejdžerske godine. Dane je provodio u krevetu i s bukom misli svoje glave. Iako ju nije razumjela, majka je njegovala njega i njegovu patnju. Ali otac je šutke prelazio preko svega, kao da i njega samoga nije bilo tu. Skoro mu se nije ni obraćao osim kad bi ga podsjetio na njegove obaveze i zadatke. A kada ih ne bi ispunio, ne bi više čuo ni riječi, samo bi ponekad ulovio razočaran pogled s druge strane stola ako bi se uspio dovući u kuhinju na ručak. Naučio se na očevu ignoraciju i tišinu iako je od nje zazirao. Ali jednom prilikom otac je ušetao u njegovu sobu i prvi i zadnji put progovorio o onome što je mučilo njegova sina.

- Mi nismo stvoreni da mislimo - rekao mu je - ako želimo preživjeti, moramo raditi.
Te su mu riječi ostale otisnute na srcu i odzvanjale u glavi. Gadile su mu se kao i sam otac. Možda on i je obični seljak koji nije sposoban za išta osim raditi na zemlji i koji u glavi i srcu ne nosi više no što je crno pod noktom. Ali ako je takav otac, a ne, nije bio takav i sin. Zakleo se samom sebi da će učiniti sve kako bi što manje nalikovao ocu, čovjeku koji u ljudima nije vidio ništa više osim strojeva za rad. U vrijeme kada je njegova bolest počela jenjavati toliko da bi se mogao izvući iz kreveta i pronalaziti kratkotrajni interes za stvari, prekršio je svoju zakletvu brzo i nesvjesno. U njegovim kratkim izletima izvan kuće pažnju su mu počeli okupirati neobrađeni dijelovi drva koje bi pronalazio oko šupe. Najprije ih je rezbario džepnim nožićem te od njih stvarao minijaturne toteme. Što je više rezbario, rasla je njegova želja za drugačijim načinom obrade drveta. Htio je preoblikovati, spajati, brusiti, lakirati, stvarati. A što je više radio, misli su mu postale tiše. Ponekad bi se toliko umorio da bi navečer kada bi legao u krevet čuo samo umor svog tijela i tišinu svojih misli. Način na koji je obljubljivao drvo, na koji ga je vuklo da radi stalno i nezasitno, način na koji su njegove misli smišljale i oblikovale nove zamisli, način na koji su njegove ruke stvorile ono što je nekad postojalo samo u glavi, način na koji je umor poslije rada donosio mir njegovoj glavi. Na taj je način bio jednak svome ocu. Da rad pomaže njegovoj bolesti bilo je jasno svima, a ponajviše ocu. Ali mu to nije nikada spomenuo, već prešutno potvrđivao nehotice mu ostavljajući različite alate na njegovoj hrpi sirovina. Možda da mu je otac to ikada izgovorio, on bi se ostavio i drveta i obrađivanja jer bi tada shvatio da se ogriješio o svoje zakletve. Ipak, kada se neke stvari prešute i samo prikradom podupiru iz njih se ponekad razvije nešto veliko. I tako je već neko vrijeme radio kao stolar kada si je napokon odlučio priznati koliko zaista nalikuje svom ocu. Pustio se da shvati kako u očevoj rečenici koju mu je kazao u njegovoj bolesti nikad nije bilo mjesta za druge ljude. U očevu savjetu bilo je samo mjesta za njega i oca. I jednom kada si je to priznao, nije prestajao. Radio je neprestano, nezasitno, glasno i potrebito. U radu je pronalazio svoju poziciju, vrijednost i smisao. Rad mu je držao glavu na ramenima i tišinu u mislima. I taj isti rad koji je njega naučio i održavao živim sada služi da drugome donese smrt. E to je bila ironija kojoj se smijao. Tri mjeseca nakon što su saznali očevu dijagnozu, sam otac je pred vrata njegove radionice dovezao prekrasan hrast. - - - Sine, ne mogu odabrati kada ću, ali mogu odabrati u čemu ću otići - rekao mu je otac prstom pokazujući na hrast. On je kimnuo, znao je što mu je činiti. Poznavao je svog oca, bio je to čovjek od strategije i planiranja. Čovjek koji je godinama planirao usjeve i kontrolirao grla stoke. Koji je istovremeno bio i računovođa i težak. Koji je imao pozamašan arhiv bilježnica ispisane godinama što je i kada posijano, kupljeno ili napravljeno. Koji nikad ne bi koracao bez isplanirana koraka. Takav čovjek je i isplanirao da s ovog svijeta ne odlazi dok njegov posljednji plan ne bude izvršen, izrada njegova lijesa. I zato je izradu očeva lijesa odugovlačio koliko je god mogao. Bilo mu se teško snaći u ulozi prokrastinatora, svoj bi posao inače obavljao poduzetno. Brzo bi riješio svaki zadatak i odmah bio u potrazi za novom narudžbom, u toj je dinamici pronalazio žar životu. Ova situacija tražila je potpuno suprotan pristup. Odugovlačio je gdje god je za to pronašao mogućnost. I činilo mu se da svaki put kada bi napravio nešto novo oko lijesa, njegovu bi ocu postajalo sve lošije i lošije. Rad mu se počeo gaditi, mrzio ga je svaki novi dan koji je zahtijevao odlazak u radionicu, mrzilo ga je očevo ispitivanje o lijesu. Počeo je izbjegavati rad, sve više vremena provoditi u krevetu, a misli su opet postajale sve glasnije i glasnije. Naposljetku je glasnoća misli nadjačala racionalnost i nije čuo mnogo od onoga što mu je govorio razum. Gubio je apetit, nije mogao spavati, grčevito se trzao i čvrsto držao zatvorene oči, a kada bi i napokon zaspao, sanjao bi o tome kako ne može spavati. Provodio je vrijeme u svom krugu misli i rijetko kad napuštao krevet, a i kad ga je napustio, nije si znao odgovoriti zbog čega se uopće probudio. Bolest njegove mladosti ponovo je zagrizla i čvrsto ga držala u svojoj čeljusti. I tko zna koliko bi to potrajalo i koliko bi razmjer dostiglo da ga svaki dan nije zvao otac i dosađivao ga ispitivanjem o pojedinostima lijesa. Činilo se da je otac, i godinama nakon, opet istim postulatom nastojao pokrenuti svoga sina. I da su okolnosti drugačije, pitanje je bi li uspio. Ali opterećen odgovornošću da izbjegne razočaranje koje bi zaspalo s ocem u njegovim umirućim očima, njegov se sin ponovo otrgnuo korijenima svoje bolesti. I svjestan dvojakih posljedica njegovih postupaka po njega i njegova oca, stajao je pred radionicom, zgnječio opušak cigarete, okrenuo se i ušao unutra. Uzeo je lijes, pripremio ga za posljednji sloj laka i uzdahnuo. Lakirajući, gledao je sjaj svježeg laka i razmišljao kako završetak nečega može biti tako sjajan, kako nešto što stvara i donosi preoblike života na samom kraju donese smrt. I usuglasivši kraj misli i rada, svjestan onoga što kraj rada donosi, završio je s lakiranjem, duboko je udahnuo i srušio se mrtav pored samog lijesa.

Dora Jakovac rođena je 1996. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Velikoj Gorici, a trenutno studira kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ponekad piše, a u posljednje vrijeme pokušava i objavljivati.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage 1633094691489 01.10.2021.

Učitavanje: Eva Marija Jurešić i Dora Jakovac

Književna tribina Učitavanje u parku ispred Bookse ugostila je poeziju Eve Marije Jurešić i prozu Dore Jakovac. Ako ste propustili razgovor uživo, tu je snimka!

Video
Homepage 203598296 2991218577819487 3390804096629106790 n 28.06.2021.

Učitavanje: Silba Ljutak i Luka Ivković

Književna tribina Učitavanje u parku ispred Bookse ugostila je poeziju Silbe Ljutak i prozu Luke Ivkovića. Ako ste propustili razgovor uživo, tu je snimka!

Proza
Homepage pexels bithin raj 1579192 10.06.2021.

Moodrina (ulomak)

Ususret gostovanju na književnoj tribini 'Učitavanje' donosimo ulomak iz priče 'Moodrina' Luke Ivkovića.

Video
Homepage u%c4%8di 09.06.2021.

Učitavanje: Mary May i Klinika Denisa Kataneca

Književna tribina Učitavanje proširila je horizonte - u svibnju je u parku ispred Bookse ugostila dobro poznate domaće glazbenike Mariju Butirić (Mary May) i Denisa Kataneca (Klinika Denisa Kataneca).

Poezija
Homepage pexels cottonbro 6191554 24.05.2021.

Klinika

Ususret gostovanju na književnoj tribini 'Učitavanje' donosimo pjesmu 'Klinika' Denisa Kataneca.

Poezija
Homepage white 845071 1280 20.05.2021.

Glasnije

Ususret gostovanju na književnoj tribini 'Učitavanje' donosimo pjesmu Marije Butirić.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu