Posljednjih dana pratimo vijesti i posebno nas žalosti činjenica kako će buduće generacije čitati o još jednom porazu čovječnosti koji se dodaje tisućljetnom povijesnom nizu.
U malom znaku solidarnosti i podrške, dijelimo poeziju nekolicine ukrajinskih pjesnikinja i pjesnika, koji su svojim djelovanjem prekoračili nacionalne granice i obilježili svjetsku književnost 20. i 21. stoljeća. Njihovi stihovi oštro osuđuju nasilje i nepravdu, upozoravaju na društvenu nejednakost i zagovaraju blagost prema drugome, mir, toleranciju i zajedništvo.
Lina Kostenko, Život je kao kolodvor
Život je kao kolodvor.
Netko stiže,
netko odlazi.
Poljupci i rane,
zavežljaji i kovčezi,
riječi i fraze –
sve istovremeno.
Neki putuju u tapeciranom odjeljku,
neki u rezerviranom,
neki u kombiniranom,
neki u onome s rešetkama.
Kvadrati su rešetke,
željezni okviri –
može se uz zvijezde
igrati damā.
A neki kao slijepi putnici.
Zastoji.
Kvarovi.
Peroni.
Zvučnici.
Čekaonice.
Karte.
Vagoni-sirotinja.
Vagoni-službenici.
Vagoni-aristokracija.
Luster –
električna sestra orhideje.
Repovi. Bifei. Blagajne.
A zar ne bi mogli za sve ljude
biti vagoni prvog razreda?
(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)
Taras Melničuk, Čiji to čamci
čiji to čamci
plove stepom
čiji to predci
klepeću kostima
za nama
kao bijele rode
u gnijezdu
čiji to prozori
gledaju u vodu
čije to iluzije
sliježu ramenima –
kojega naroda?
(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)
Galina Gordasevič, A stabla su možda ptice
A stabla su možda ptice
koje su nogama urasle u zemlju,
ali još pamte ona vremena
kad su se za zimu selile.
Zato prije jeseni
počinju tako očajno mahati krilima
da čak gube perje.
Onda utihnu,
da bi se probudile u proljeće
i opet se svom snagom
protegnule uvis,
jer ako se već ne može
odletjeti u nebo,
onda bar treba izrasti do njega.
(iz zbirke Ukrajinska lirika u prijevodu Antice Menac)
Ostap Slyvynsky, Granica kod Tetova
Naši strahovi teku granicom
kao dugom maticom podneva.
Crna gušterica klizne među koljena,
dočekavši, da bar u letu
drjemnu tvoji ljetni bozi.
Tu su naši strahovi življi od nas –
mi plivamo u njima, kao u čamcima od pancirki.
Tu je san naš od nas hrabriji – obnoć
on izlazi na rt, kao prorok s gorkim kandilom.
Tu se naše sjećanje na preljub odvažava.
Tu noći, poput crnih sidara, tonu u nas.
Rat – to je rijeka,
u koju ispuštaju srebrne ribe.
U taj posljednji dan tvoje budućnosti,
dokle seže moje sjećanje,
vidjet ćeš brkatog generala obrijanog –
on će udariti u kazan napunjen kruhom.
I vidjet ćeš stotine crnih stolova na trgu
gdje se mijesi tijesto dana.
I vidjet ćeš kako Božji vuci
traže sebi paše.
Tog dana kraj Tetova
mi,
međusobno zaraćeni,
ne prepoznajemo vlastitog obličja.
(iz članka "Od Stusa do Slyvynskog – četiri desetljeća suvremene ukrajinske poezije" objavljenom u časopisu Književna smotra, u prijevodu Damira Pešorde)
Oksana Zabužko, iz Postkriptuma (poema-pismo)
4.
U ovoj zemlji gdje sada živim četiri posto ljudi
Vjeruje da će u pakao – dakle, sigurno hoće.
Što se mene tiče, ja sam već bila. Više puta. Treba
Valjda kroz svaki proći da bi se došlo do neba.
Šteta samo što u svakom dio sebe ostaviš. Loš
predznak,
A nije ni lijepo kad na dasci stola peča pjesnika
Zaostane, kao usmrđen ogrizak janjetine slinom
I mrkozelenim muhama prekriven; i ma kako liz'o
Rane dok zacijele – ne možeš sa sigurnošću znati
Hoće li te, kad se neba dočepaš, itko prepoznati?
(iz članka "Od Stusa do Slyvynskog – četiri desetljeća suvremene ukrajinske poezije" objavljenom u časopisu Književna smotra, u prijevodu Damira Pešorde)
Ilya Kaminsky, Ples u Odesi
Živjeli smo s onu stranu budućnosti, dani su otvarali
pisma s dječjim potpisom; malina, nebo poput bijele stranice.
Baka je s balkona bacala rajčice,
preko glave poput prekrivača mi preko glave
navlačila maštu.
Slikao sam majčino lice.
Razumjela je samoću, mrtve skrivala u zemlji poput partizana.
Noć nas je svlačila (brojao sam joj otkucaje
pulsa) mati je plesala, ispunjavajući prošlost
breskvama, vatrostalnim posudama. Na to bi se moj liječnik
nasmijao, njegova unuka dirnula mi trepavicu - - poljubio
sam je sa stražnje strane koljena. Grad je drhtao,
ukleti brod je dizao sidro.
Drug iz mog razreda izmislio je dvadeset imena za Židova.
Bio je anđeo, nije imao imena,
hrvali smo se, jest. Moji djedovi su na traktorima
jurišali protiv njemačkih tenkova. Imao sam kofer
pun pjesama Josifa Brodskoga. Grad je drhtao,
ukleti brod je dizao sidro.
U noći me probudio šapat: jest, preživjeli smo.
Živjeli smo, jest, ne reci da je to bio san.
U krugu mjesne tvornice otac je zagrabio
šaku snijega i njime mi napunio usta.
Sunce je počelo rutinsku naraciju,
izbjeljujući im tijela: majci, ocu koji pleše,
dok je tama progovarala pod njima.
Bio je travanj. Balkoni okupani suncem, travanj.
Prepričavam priču koju mi svjetlost
u dlan urezuje: Mala knjigo, pođi u grad bez mene.
(iz knjige Vidi, poezija!: izbor iz suvremene poezije 90 pjesnika za 90 godina PEN-a, s engleskog preveo Damir Šodan)
Ususret gostovanju na tribini Poetomat, donosimo tri pjesme Nine Bajsić iz rukopisne zbirke naslova "Pjesme za svaki slučaj".
Donosimo pjesme Magdalene Tandarić nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.