Susresti anđela

Ušao sam u tramvaj i odmah sam ga primijetio.

Sjedio je zagledan kroz prozor i nekako skupljen u sebe, kao da se želi zaštititi od ostalih putnika kojih, doduše, i nije bilo previše. Nevjerojatno je sličio na Leonarda Cohena.

Prišao sam njegovom stolcu i stao ga promatrati. Kako su stanice prolazile postajao sam sve više uvjeren da to zaista jest Leonard, a ne neki njegov dvojnik penzioner.

Lagano sam mu rukom dodirnuo rame. Pogledao me tim svojim tužnim očima.

- Oprostite gospodine, mogu li Vas nešto pitati? – pitao sam na engleskom, čisti instinkt.
- Da, naravno, samo me nemoj pitati je li ona Marianne iz 'So Long Marianne' zapravo Marianne Faithfull, to me svi pitaju?
- Dakle, vi jeste Leonard Cohen?
- Jesam.

Zašutio sam. Skamenio sam se. Nisam mogao vjerovati. Jebeni Leonard Cohen u jebenom tramvaju u jebenom Zagrebu. Bez pratnje, bez tjelohranitelja, bez kamera, bez ičega.

- Čekam pitanje. – prekinuo je svojim hrapavim glasom moju struju svijesti.
- Hmm, kada ste rekli 'I loved you in the morning…' jeste li mislili samo na to određeno jutro ili na sva moguća jutra?
- Dobro pitanje. Sviđaš mi se, mali.
- Hvala.
- Na sva moguća jutra, naravno. Iako nije baš samorazumljivo, zato si me, valjda, i pitao.
- Da, da, nego biste li možda pošli sa mnom? Samo na pola sata? Ili manje? Strašno bih želio da upoznate moju djevojku, ona vas obožava, ona se čak želi udati za Vas.
- Za mene, starca?
- Za Vas starca.

Šetali smo polako prema stanu moje djevojke, prilagođavao sam svoj dugi korak njegovom drhtavom i usporenom, ali još uvijek čvrstom.

- Je li lijepa? – pitao je.
- Tko? – pitao sam previše uzbuđen zamišljajući susret njih dvoje. Samo da ju srce ne izda kada ga vidi.
- Pa tvoja djevojka.
- Jako je lijepa.
- Bi li ti imao što protiv da ju zbilja oženim.
- Ja nekako mislim da vi to ne biste učinili, ali sve i da ju oženite ne bih se ljutio, to bi ju nemoguće usrećilo. Želim da bude sretna.
- Zbilja ju voliš?
- Zbilja.

Kada ga je ugledala postala je histerična. Nije ga htjela dodirnuti, čak mu nije htjela niti stisnuti ruku, možda je mislila da će nestati, da će ispariti, da je sve to samo san.

Smirio sam ju koliko sam mogao. Sjeli smo u kuhinju, svo troje, donio sam bocu vina i čaše i na stol stavio pepeljaru. Ona se još uvijek tresla. On nije htio piti, zamolio je čaj. Počeli smo pričati. Osvajao je svojim glasom, puštao ga je, proračunato, u malim dozama i svakom riječju postizao efekt tisuću puta veći od onoga koji je želio. Bio je strašan, nenadmašan. Uskoro sam se i ja počeo tresti.

Par sati kasnije još uvijek smo razgovarali. Toliko smo se uživjeli da smo uspjeli zaboraviti da u našoj kuhinji sjedi Leonard Cohen, doživljavali smo ga samo kao vrlo zanimljivog sugovornika. Barem sam ga ja tako doživljavao. Popili smo bocu vina, a on je popio dva lončića čaja, vani je pao mrak, bilo je već kasno. Odjednom, ona se sjetila da bi ga mogla tražiti da joj se potpiše na neki album.

- Naravno. – rekao je.

Tu su nastali problemi. Skoro svi njegovi cd-i bili su sprženi. Sramota. Sjetila se jednog koji sam joj kupio za rođendan, ali ga nije mogla pronaći. Počela ju je hvatati nervoza. Onda sam se ja sjetio ploča. Pa da, ploče.

Donijela mu je tri njegove ploče, a on ih je pomno razgledao. Potpisao se na svaku, a onda rekao.

- Volim ploče, dajte pustite mi jednu ploču.
- Vašu? – pitala je bojažljivo.
- Samo ne moju. Bilo što drugo.

Što pustiti Leonardu Cohenu, a da to nije Leonard Cohen? Pretraživala je ploče, svaku vrtila po rukama, nije se mogla odlučiti. Onda je podigla album Idola i pogledom mi postavila pitanje. Kimnuo sam.

Sjedio je udobno zavaljen i zatvorenih očiju, a ruke je držao na trbuhu, isprepletenih prstiju. Mislili smo da je možda zaspao pa nismo ništa pričali, ali glazbu nismo htjeli gasiti da se ne probudi od te nagle promjene. Otvorio je oči, ne kao da se budi, već kao da je samo trepnuo, kao da je još prije sekundu živahno razgovarao. Pogledao je prvo nju, onda mene, a onda opet nju.

- Voliš li ga? – pitao ju je.
- Da. – rekla je.
- Znate da, kada se muškarac i žena jako vole, kada umru postanu jedan anđeo?

Hrpa sranja, ako se mene pita, ali kada vam tako nešto kaže Leonard Cohen ne možete mu ne vjerovati.

***

Andrija Škare
foto: Anthony Goto