Jedanaestica

U nastavku pročitajte priču Ane Marije Žagar nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je vodio Goran Ferčec.

Jedanaestica

Jedanaestica kasni petnaest minuta.

Škripa stare šestice razbija ljudska sanjarenja. Raspršene tragove istih uspijevaju zgrabiti samo djeca koja pazeći da ne stanu na pukotine u betonu cupkaju pored svojih odraslih. Jedni izlaze. Drugi ulaze. Sudaraju se ramenima, torbama, vrećicama, pogledima. Sparina je. Koža se lijepi za odjeću, za kosu, za nakit, za gradski smog. Dečko povlači zadnji dim napola popušene cigarete. Baca je pod tračnice dok ulijeće među masu ljudi koji su se ukrcali na vrijeme. Pluća oslobađa tek u tramvajskom vagonu. Gospođa nosi šest vrećica. Pogrbljena trči na tramvaj. Stiže na zadnja vrata.

Jedanaestice nema osamnaest minuta.

On sjedi. Ugrabio je mjesto na toplom mramornom postolju ulične svjetiljke. Raširio se. Crnom putnom torbom i crvenom Konzum vrećicom napravio si je dnevni boravak. Tu je i Sky Cola od dvije litre. Nema čep.

Jedanaestice nema dvadeset minuta.

Brada mu je dugačka, gusta i zapetljana. Bijela je kao i brkovi čiji se uvinuti vrhovi gube u njoj. Na vrh dugačkoga kvrgavoga nosa sjede zatamnjene aviatorice debelih crvenih okvira. Iznad njih skupljaju se, pa podižu, sijede debele obrve. Bit će da se mršti. Bit će da vidi da ga promatram.

Jedanaestice nema dvadeset i tri minute.

Kosa se doima umjetnom jer se ne stapa s bradom kao što to rade brkovi. Tanka je i bijela poput vate. Navire iz dugačke crvene kape širokoga bijeloga oboda čiji je bijeli cof prebačen na lijevu stranu.

Jedanaestice nema dvadeset i pet minuta.

Crvena majica kratkih rukava prekriva mu drobinu. Dlanovi mu niz okrugli trbuh padaju u krilo. Kratke crvene hlače uzdigle su se iznad koljena otkrivajući preplanule noge i ogrebotine na potkoljenicama. Sjedi kao Lebowski. Naslonio se, udobno raširio koljena, a jednu nogu izbacio prema naprijed i oslonio je na petu.

Jedanaestice nema dvadeset i osam minuta.

Nosi plave japanke. S pete se trusi odumrla bijela koža, a prsti su mu crveni i iskrivljeni, s dugim žutim noktima. Natečeni su.

Jedanaestice nema pola sata.

Djedica ispija gutljaj Cole. Gleda u mene. Svi su ostali na mobitelima, na brzoj hrani, na autopilotu, na zvizdanu. Nitko mi neće povjerovati da sam ga pronašla. Pretražujem džepove. Vadim kartu. Vadim ključeve. Vadim mobitel. Stišavam zvuk. Otvaram kameru. Imam ga. Tutnjanje tramvaja izaziva metež. Oprezno podižem pogled s ekrana.

Nestao je. Nema ničega. Po mramoru se kotrlja crveni čep.

Stiže jedanaestica.