Everijana

U sklopu Booksine prozne radionice pod vodstvom Roberta Perišića Mile Božičević radio je na uvodu u roman Everijana. Ulomak pročitajte u nastavku.

Everijana

PROLOG: Pletenice

     Crna kosa natapala je vlati trave.

     Marinela je morsku sol poistovjetila s duhovnom majkom koja nesmetano mijenja stanja. Mokra – ljubi, suha – štiti. Tako se i Marinela prelijevala, stapala s elementima dok su joj tijelo na livadi kraj mora obasjavala svjetla noćnih klubova.

     Pustila je da joj prizori plešu u glavi. Zvijezde su se sinkronizirale s elektronskom glazbom, zamišljala je kako joj veliki pauk pravi pletenice od vlasi i travki. Titralo joj je pred očima, bio je to miran, lijep prizor. Bila je sebi lijepa. U umu joj je odjeknula misao kako će se probuditi okrunjena zorom.

     Trgnula se.

     Nakon sati blaženog stanja, probio ju je strah. Pomislila je kako je to prvi ljudski osjećaj, jer ljubav u kojoj se do maloprije natapala bila je nulta emocija, na tren je znala kako je iz nje sve poteklo. Nalaktila se i pogledala ka mračnom obzoru. Jutro je bilo blizu, no nije mogla vidjeti Velebit, što ju je na kratko utješilo.

     Okrunjena zorom, naježila se.

     Desetak polugolih mladića i djevojaka igrali su picigin u mraku. Vikali su na krnjem engleskom jeziku, a Marinela se pokušala prisjetiti je li ikada vidjela noćnu razglednicu s plaže. Zagrlila se. Koža je bila suha, kupaći kostim ugodno vlažan. Sparina se nije osjećala, no uskoro će klubovi zatvoriti, doći će dnevni ljudi, i uslijedit će još jedan dan izbjegavanja srpanjskih vrućina. Pag joj više nije djelovao toliko drugačije od Ogulina.

      Netko je gazio po oblutcima. Prepoznala je Igorovo lice tek kad je skroz prišao i sjeo do nje. Gledao je u smjeru skrivene planine, zatim ekipu koja se bacala za loptom. Tek onda je pogledao Marinelu i poljubio je u rame.

      “'ćemo pojt?”

      “Sad?”

      “Pa prije sunca”, rekao je.

      “Da…” prošaptala je i prisjetila se dijelova ove spontane avanture. Toliko puta je rekla 'da' na sve što je Igor predlagao da je u nekom trenu obećala odlazak na Velebit pred zoru, da se snimaju na nekakvom groblju, tako nešto. I dalje se grlila, ali osjećaj lijepog je blijedio.

      “Dal' mi je Josa sto euri”, nastavio je Igor. “Projdemo do gori, to obavimo i odemo nešt' pojist. Vrnemo se doma do popodne, najkasnije u veče'.”

      “A jel' morete projt bez mene?”

      “Zač'?” upitao je, vidno iznenađen.

      “Meni je to…” počela je rečenicu, nesigurna kamo vodi. “Ne znam. Ne da mi se.”

      “Bokte… pa kako ćeš nazad?”

      “Busom”, rekla je nesigurno, sjetivši se da u novčaniku ima samo malo sitniša.

      “Nemoj benastiti, idemo skupa kako smo i došli.”

      “Ni mi baš dobro, mislim, svašta mi je u glavi…”

      ”To će projti. Drnda te još od bombone.”

      Mazio ju je po leđima. Godio joj je njegov dodir, umirivao je nemir pod kožom. Šutjeli su, glazba je remetila zvuk valova.

      “Igore, jel' to ča idemo delati sotonizam?” upitala je.

     Prasnuo je u pretjerano glasan smijeh. I on se bojao nečega, ali je glumio, isto kao što je glumio i da je iskusniji i samouvjereniji, sve je to prozrela. Ali bio je drag, simpatičan. Visok. Normalno je vozio, nije jurcao po cesti. Lijepi zubi, nije puno psovao. Društvo isto okej. Osim tog starijeg, Jose, lika s mrtvim očima.

     Dok je Igor brisao tragove duhovne majke s njene kože, Marinela je zažmirila i pokušala opet prizvati prizor pletenica u misli, no nije bilo isto. Kosa i trava sada su bile poput lanaca koji joj vežu glavu i vuku je pod zemlju, negdje duboko, u drevno, mračno i nježno.

POGLAVLJE 1: Žeđ

      Grlo je bilo skoreno, oštro, riječi kao da su krvarile iz njega. Vapaji za vodom sinkronizirali su se sa zujanjem neona. U prostoriji je ležalo nekoliko napola živih stvorenja, obavijenih cijevima koji su im virile iz raznih tjelesnih otvora. Satima su nijemo slušali ustrajno moljenje suhog glasa. Vode, vode. Vode, vode.

      Medicinska sestra taman je zašla u blagi početak sna, nešto mekano i toplo vezano uz deku, kad je iz smjera poderanih glasnica odjeknula lomljava. Pala je, pomislila je sestra te pojurila u izolacijsku salu, skupa s kolegicom blago hipnotiziranom svjetlom s mobitela. Ostaci sna nestajali su pred bićem koje je jaukalo na tlu. Joj jako je pala, sestre su pomislile istovremeno, a Sanjalica je potom pritisnula gumb za pomoć.

      Jedanaest sekundi kasnije, ušao je Jakov Božić. Bacio je pogled na pacijente u polubudnom stanju. Zazvonio mu je mobitel. Stao je nasred velike prostorije, tik ispred izolacijske sale. U njoj su dvije sestre koordinirano podizale mršavo tijelo natrag na krevet.

      ”Da, Lana?” javio se.

      ”Gdje je krema za ruke?” čuo je pitanje s druge strane. Zapitao se zašto je budna – jer bilo je oko dva ujutro – da bi mu potom u glavi bljesnula njena slika. U tom prizoru bila je sama i gola, šetala je po stanu, dodirujući zidove s nadlanicama.

      ”Moj ormarić. Žuta ladica.”

      ”Ova lijevo?”

      ”Da,” odgovorio je mirno dok je promatrao sestre koje su remenjem vezale mršave ruke i noge. Jedna od sestara ukočeno je slijedila upute od ove druge, bez odgovora. Loša kontrola pokreta, pomislio je Jakov te zaključio kako joj neće dozvoliti da radi na njegovom odjelu. Ta misao povukla je drugu, da je ova njegova smjena na odjelu intenzivne njege gubljenje vremena.

      ”Drugi put vrati stvari otkud si ih i uzeo. Okej?”

      “Okej.”

      “Hvala.”

      “Ništa,” rekao je. Poklopili su istovremeno, Jakov je mirno spremio mobitel u džep. Sjetio se da sutra mora kupiti naranče, prodavač je rekao da će dobiti one iz Seville. Zakoračio je u salu, a mršava djevojka od devetnaest godina ležala je na krevetu.

      ”Jesmo li se dogovorili da nećete sami ustajati? Sad Vas moramo vezati!” rekao je Jakov strogo.

      ”Moram ići”, rekla je djevojka hrapavim glasom.

      ”A kamo bi Vi?” pitao ju je.

     ”Kasnim”, uspjela je izgovoriti. Potom je odlutala, oči su joj gledale neku drugu stvarnost. Spominjala je nešto o paucima.

     Jakov je na brzinu skenirao kanile koje su stršale iz vena po njenim rukama i tankom vratu. Navikao je na takve prizore, no obično su to bili stari ljudi koje svijet želi zaboraviti. Kad god bi se prisjetio da im je u mjesec dana ležanja na odjelu već dvaput klinički umrla, ta njena mladost mutila bi mu misli.

     Zagledao se u katetersku vrećicu koja je skupljala njen urin. Osvijetlio je tekućinu svjetiljkom s mobitela.

     ”Je li oštećena?” brzo je reagirala sestra Sanjalica.

     ”Kad je zadnji put rađena dvadeset četiri satna proteinurija?” pitao je Jakov, pomalo hipnotiziran pjenušavim urinom kojeg je mijesio pod rukavicama.

     ”Prije…” pokušavala se prisjetiti. ”Prije desetak dana.”

     ”Ponovite to. KKS, kreatinin, ureju, sve izvadite ponovo. Jeste li imali prije problema s bubrezima?” upitao je djevojku na krevetu.

     Pomakla je glavu i nijemo ga pogledala crnim očima. Jakov je opet ugledao prizor s Lanom kako mazi zidove. No, kao da je sad kraj nje bio još netko, u sjeni.

     ”Marinela,” ponovio je Jakov glasnije ”jeste li imali problema s bubrezima?”

     ”Dajte mi vode, molim vas...” progovorila je. Zvučala je poput onih staraca koje dohvati rak grla, taman prije nego izgube glas. Jakov ju je promatrao još par trenutaka dok je preklinjala za gutljaj vode. Potom se okrenuo te izašao iz sale.

     ”Hoćemo joj mijenjati terapiju?” upitala je sestra.

     ”Ništa”, odgovorio je. “Zategnite čvršće to remenje.”.

     Puno slika vrtilo mu se po mozgu. Već je imao solidnu tezu za svoj znanstveni rad za koji je dobio ideju dok je gledao urin u kateterskoj vrećici Marinele Pribanić, djevojke iz Ogulina. Krenuo je duljim putem do svog ureda, pješke umjesto liftom, da potroši bar djelić naleta adrenalina. Netko mu se obratio, ali nije obraćao pažnju, jurio je da što prije zapiše ideje.

     Iz nekog sebi neobjašnjivog razloga, osjetio je žeđ.

Mile Božičević