Ovo je tek početak

U nastavku pročitajte priču Marije Krešić, nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je u 2025. po prvi put vodio Robert Perišić.

Ovo je tek početak

Lucija je svoga oca ugledala čim je ušla u kuću. Zastala je, tenisicama povukla nekoliko puta po prljavom otiraču, čitavo to vrijeme gledajući njega, a onda je ušla, zatvarajući vrata za sobom, ostavivši prst nakratko između okvira kako bi prigušila udarac.

Skinula je tenisice, oslonjena o zid, tako da ne radi buku naprezanjem i dalje ne skidajući pogled s njega. On je sjedio u knaufom ograđenoj sobi. Te je zidove digao u kutu dnevnoga boravka, dva tjedna nakon što se Lucija doselila natrag kući. Sobi nikad nije dao ime ni svrhu, a s obzirom da je u nju ugurao golemi zamrzivač, stari televizor, dvije komode iz podruma, vreće sa plastičnim bocama i stol bez četvrte noge, svrha nikada zapravo i nije bila jasna. Osim Luciji, ona je znala čemu zidovi služe. Iz kuhinje je dovukao stolicu, tako da je uvijek ta jedna nedostajala setu od dvije pa nikada zapravo nisu zajedno sjeli za stol i jeli.

Sada je sjedio na toj stolici, pognut nad nečim u krilu, njegova oćelavjela kruna gledala je u nju. Spustila je krpene torbe pored nogu i pošla ravno prema njemu. Ispred sobe je stala, oslonila se na dovratnik i provukla lice kroz odškrinuta vrata.

“Eto me” rekla je tiho, suzdržavajući uzbuđenje u glasu, nervozno cupkajući na mjestu. Nije reagirao.

Zaustavila je cupkanje svojih nogu i spustila pogled na knjigu plavih korica s narančastom razdjelnom vrpcom u njegovom krilu. Kad ga je opet digla, njenim obrazima, čelom i vratom širile su se rumene mrlje.

Bila je to jedna od tri knjige koje su stajale na tavanu, zajedno sa plavo prošaranom zdjelom za voće, ogrtačem spaljenih rubova i nekoliko slika naslikanih vrećicama čaja. Sve te stvari pripadale su njezinoj majci i izuzetno rijetko su se spuštale u zajedničke prostore te kuće.

Svog je oca znala dovoljno pa je još jednom zauzdala potrebu da ga pita o knjizi i samo je tiho rekla.

“Vratila sam se.” Izgovorene riječi opet su ostale ispraćene tišinom. Očeve oči nisu se pomicale nad knjigom.

“Tata” pozvala ga je nakon neugodne količine vremena, a onda je on napokon tek sitnim pokretom glave, još uvijek pogrbljen u ramenima svrnuo pogled na nju. Neko ju je vrijeme gledao očima koje ne prepoznaju, a kada je još jednom histerično ponovila riječi “Vratila sam se”, počeo je kimati glavom, sitnim nervoznim kretnjama koje se dugo nisu zaustavile.

Izbjegavao ju je pogledati u oči, držao se brade, kimajući i dalje dok mu se ona samo smješkala. Kad je osjetila da je dovoljno sigurno, nagnula se nad njega, poljubila ga u čelo, još uvijek rumenog vrata. Knjigu u njegovu krilu, okrenula je prema sebi, prstom jedne ruke označila gdje je stao, a drugom rukom potražila prvu stranicu. Onda je knjigu opet okrenula njemu i kvrcnula nježno po riječima ispisanim majčinim neurednim rukopisom.

"Znam. Znam." Progovorio je umorno zatvorenih očiju i povukao knjigu sebi u krilo tako da su njene ruke sada ostale u zraku. Udaljila se u jednom koraku i izletjela van iz sobe kašljući.

“Bolesna si?” Njegov je glas došao kroz tanki zid dok je skupljala krpene torbe sa poda. Isprva je šutjela, hladeći crveno čelo nadlanicom ruke, a onda ipak odgovorila glasno, visokim i veselim tonom.

“Ne, previše sam pušila.”

“Opet pušiš?”

Provirila je glavom kroz vrata.

“Samo na odjelu. Tamo svi puše.”

Nije rekao više ništa.

Kasnije, dok je gledala televiziju, postao je nemiran, izašao je iz svoje sobice i sjeo pored nje. Kada je pretjerano entuzijastičan glas na televiziji najavio posebni popust na teletinu, coknuo je jezikom.

“Uzet ću sutra” Lucija je rekla ravnim tonom, bez odmicanja pogleda sa ekrana.

“Što?” upitao je blejeći u televiziju.

“Meso.”

“Jel možeš?”

Zabuljila se u njegov pjegavi profil.

“Ja? Mogu sve.”

Marija Krešić