Branimir Lukić

Nataša je promatrala plavu boju planine i narančasto sunce koje je polagano zalazilo. Taj dvojac joj je postao blizak u zadnjih par dana. Kao da su im brda pružila priliku da budu sami i daleko od svijeta. Ili barem blizu nekog drugog svijeta. Snašla se u starčevoj kući unutar sat vremena po dolasku, a u sljedećem satu je propješačila selo da snimi trgovine, crkvu i groblje. Drugog posla nije bilo. Starac je sve organizirao sam, oni su došli više kao meštri ceremonije. Ostalo je samo čekati da se Vladimir ponovno vrati.

Čak i sada kad je sjedio kraj nje, zapiljen u isto sunce i isto brdo, bio je odsutan. Ne zna ni sama više kako se gledanje zalaska sunca na groblju pretvorilo u ritual. Početak uvijek u isto vrijeme, šetnja s jednog kraja sela na drugi, hodanje malo po šumi, malo po poljima, a zatim približavanje groblju. Osjećala je kao da iščekuje nešto da se dogodi dok su vrludali između grobova, oko crkve i konačno sjeli uvijek na isto mjesto, kraj Franje i Katarine. Jedni ispod, drugi iznad. Smjena generacija.

Ali samo tu, kraj njih. Inače bi se prepustila bojama doline. Lagano bi zaspala. Kad bi se probudila, nekada bi Vlado bio kraj nje, nekada u kuhinji, a nekada negdje drugdje. Vani. U brdu. Bilo je mirno u selu, ne kao u Zagrebu, ne kao u Rijeci kod njenih. Razmišljala je kad će oni otići. Sve se je događalo tako brzo i postajalo sve brže.

Vlado je imao loš predosjećaj prije odlaska na godišnji. Sam Franjo ga je uvjeravao da ide. Bila je zahvalna Franji što je umro tako nenadano. Bila mu je zahvalna što nije znao koristiti mobitel da razgovaraju preko telefona.

- Oni koji su oko mene, njih trebam. U mašine i ljude na daljinu ne vjerujem, - tako bi joj odgovorio kad bi ga navodila na kupnju mobitela. Ona bi se osjetila krivom što ne dolaze češće. Ali on je bio šrkt. Takav mu je bio i sin, verzija ublažena majkom. Ona je otišla isto tako nenadano prije godine dana. Bilo joj je drago što ju je poznavala, bilo joj je drago što ni ona nije bila iz Slavonije. Ovo mjesto je bilo stvoreno za samoću onih koji lutaju brdima. Ili grobljima.
- Uvijek je govorio da bi hio biti pokopan u brdu, rekao je Vlado. Progovorio bi tako nenadano, pokoja rečenica koju se usudio pustiti van. 
- Govorio je kako bi htio biti spaljen, pa da mu pepeo bude rasut po Papuku. Valjda dok se šećemo. -

Pogledala ga je i nije gledao u nju, već i dalje u Sunce. Sada ga je ostalo još samo malo, začas će nestati iza brda. Boje će se promijeniti. Je li ona osjećala tugu?

- Ali mama je umrla prva, pa mu je pokvarila plan, valjda, - nasmijao se i pogledao ju. Ne, nije osjećala tugu, bilo joj je drago što se Vlado smiješi. Pomaknula mu je kosu da mu ne pada na čelo.
- Valjda, nasmijala se. Nije imala pojma.
- Kuda ćemo sada? upita ju.
- Na palačinke! - to ga je nasmijalo. - Ja bi jedne s orasima, - nastavi. - Ili s pekmezom. Od marelica. Da. A može i čokolada.
- Bilo gdje, samo da ne budemo na groblju, jel? - Ona pomakne glavu da izbjegne njegov pogled. On uzdahnu. - Oprosti što te dovlačim ovdje svaki dan... - ali mu ona ne da da završi, stavi mu prst na usne, pogleda ga i mahne glavom lijevo-desno.
- Ja samo uvodim nadopunu našem ritualu, reče ona i osmijehne se. Osmijehne se i on. - S tvojima gledamo zalazak sunca, a zatim nas dvoje sami na palačinke. Oni neka se zabavljaju sami noćas. - On se opet nasmije.
- A mi isto sami noćas?, upita on. Nastojao je biti vrckav. Bilo joj je drago da glumi. 
- Mogli bi i van, bit će pun mjesec, nije da ću moći nešto dobro spavati, proširi ona igru.
- Dvoje vukodlaka, reče on i zareži.
- Vampira, odgovori ona i zagrize vlastitu usnicu.
- Koji se šuljaju po grobljima . . .
- I kućama . . .

Dotakne mu ruku svojom. Njegovo lice se u čas promijeni, naprežući se da ne plače. Njezina ruka pređe preko njegovih leđa, do vrata. Nasloni se na njegovo rame, da mu ne bude neugodno dok plače. Boja brda je prelazila u tamno plavu. Ujutro će biti opet zeleno. I žuto. Još jedna noć i onda još jedna. Tako će oni provesti noć kad zadnji od njenih umre. Prvo će biti lakše, jer ostaje drugo da se s njim dijeli bol. Drugo je teže.

- Ja bi one s čokoladom, reče on uz pomak tijela. Ona se odmakne, on se ustane. Sačekala je trenutak da mu promotri lice uz pozadinu plavog brda. Promatrali su se očima. Da, iste Franjine oči. Nasmije se.
- Što se smješkaš?, - upita ju. Smješak mu je sada bio istinit.
- Znaš li na koga ja imam oči, mamu ili tatu?