Otoci

Donosimo pjesme Dunje Bahtijarević nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

otoci

u kinu gledam irski film
o dvojici koji se više ne druže
i mislim na tebe, Tanja 

prijateljstvo razneseno
kao petardom
njegove čestice danas lebde
u paralelnim svjetovima
netko ih udiše i kašlje

od praska su mi se rasule kokice
stado ovaca i na platnu
i pod mojim nogama

povratak u banjaluku

dugo sam izbjegavala svoj grad
ovako promijenjen
od straha da ne zaboravim kakav je bio
a evo, šum zelenila i sad zaglušuje
zeleni vrbas se survava niz korito
ne uspijeva pobjeći 

breze, prštave kao voda, lake kao igra,
više nema u dvorištu moje kuće 
novi stanari kažu 
to drvo je prljavo i stalno je trebalo mesti
terasu kao i istoriju
kao pamćenje raseljenih

s brbljanjem ptica i glasom mog dide
u krošnje se sakrio grad koji poznajem 
podignem glavu i ugledam ga načas
načas i sebe prepoznam
moj dido pjeva tiho, ali dugo
još ga čujem 

u grad koji tražim ne vodi put
nema tih točkova koji će me dokotrljati
putovanje je to u fatamorganu
zaklon u hladovinu koja se povlači 
kao rijeka kad se ulije u drugu
on postoji
on ne postoji

portret oca koji je preživio

odavno se nismo vidjeli
i neka nismo
znam te s fotografija
gdje te vidim jasnije

znam te kao šašavog gimnazijalca
dok čekaš voz za krakov
raščupan kačiš drinu za uho

znam te s trideset i nešto 
kad ste me tek dobili
pa me balansiraš na dlanu
kao zemičku

znam te i na moj rođendan 
kad smo napokon izronili iz rata
tvoj odsutni pogled
sjenu istine zapelu
za bodljikavu žicu trepavica

tog tebe nerado gledam
kad umjesto oca imaš fotografije
možeš si to dopustiti 

ostale slike kombiniram po volji
slažem te boljeg
kao na slici obitelji
iz nekog reklamnog kataloga
ako se uskoro ponovo vidimo
da se imam za šta uhvatiti