Sutra

Pred zgradom mi kaže da je to to, s izrazom lica koji složi kad je uvjeren da je jako originalan. Nagovorio me da dođem pod izlikom ove godine nije isplanirao tipičnu godišnjicu. Nije mi do slavlja, jučer mi je došlo da stvarno pokupim stvari i odem.

Kaže mi da je u toj zgradi odrastao. Ne vidim što je tu posebno. Slijedim ga u stan u prizemlju. Tek unutra primijetim da u ruci ne drži ključ nego komad žice.

„Nisi valjda provalio u svoj stari stan?”

„Ma ne. Sjedni tu i pričekaj malo,” zatvori mi vrata pred nosom u nečijoj spavaćoj sobi.

Nakon nekog vremena, dok razmišljam o bijegu kroz prozor, vrati se i kaže da idemo gore.

„Gore? Ako misliš da ću s tobom provaliti u još jedan stan, skrenuo si!”

„Ma ne,” pokaže mi ključ “Imam dogovor s predstavnikom stanara.”

Jasno je da laže. Slijedim ga jer mi je svejedno, nisam sigurna da nakon ovoga idemo zajedno kući. Što god da je smislio, sve je ovo samo očajnički potez.

Dok Tin otključava vrata ipak sam malo napeta. Osjećaj nije loš.

Ulazimo u toliko uzak hodnik da moramo stati jedno iza drugoga. Slijeva dopire miris sredstva za čišćenje - kupaonica. Sve me pomalo podsjeća na onda kad smo u srednjoj provalili u kabinet za kemiju. Neću se nasmiješiti dok me gleda.

Iako sam skoro pala preko hrpe cipela na podu, ignoriram Tinovu pruženu ruku. Neka vidi da ova namještena sentimentalnost kod mene ne pali. Skeptično pregledavam prostorije i ujedam komentarima:

„Ovaj ormar ste zvali kupaonom? Ovo je cijela kuhinja? Kaj ste tu jeli naizmjence dvoje po dvoje?”

On mjerka svaki kutak stana i ne obazire se na komentare. Pojačam dozu otrova:

„Gle koliko je dječjeg suđa u sudoperu! Ne isplati se imati klince, samo rade nered.”

Na to se ipak lecne. Samo čekam da nešto odgovori! Ipak šuti. Otvara desna vrata, zavirim za njim u spavaću sobu. Predomisli se pa odemo lijevo, u dnevnu. Obje sobe jednako su male kao i kuhinja, zakrčene namještajem i dječjim igračkama.

Pretpostavljam što je njegovo iznenađenje. Nakon pet godina promašaja, sad valjda trebamo u tuđem krevetu napraviti dijete. Tin je stvarno očajan ako misli da ću se valjati po lego kockicama da bi se on osjećao kao muško.

Ostavljam ga da u zanosu nostalgije hoda po sobi i zaviruje u ormare, ja odem zapaliti na balkon. Godi mi još malo napetosti. Hoće li me vidjeti susjedi? Tako smo i počeli s pušenjem, nas dvoje klinaca, skrivećki. Sad mi on prodikuje da i ja mogu prestati. To je ona zamka kad nekoga znaš cijeli život pa umišljaš da ste isti.

Vratim se u sobu, a Tin rukama lomi ivericu na poleđini ormara. Okružen je vješalicama i jaknama koje je razbacao po podu.

„Pa dobro, koji…”

Ima osmijeh od kojeg zanijemim. Pokaže mi da priđem bliže, činim to oprezno. Iza ormara su vrata. Stara, drvena, bez kvake. Možda su nekoć vodila u susjedni stan. Tin šapne:

„Prolaz u bolje sutra.”

Sladunjavo prenemaganje, tipično za njega. Zakolutala bih očima, ali vidim da je loše.

„Ajde da to pospremimo, vandalizirali smo ljudima stan.”

Čekam da prizna da se radi o šali koja je otišla predaleko, ali Tin je ozbiljan. Je li stvarno skrenuo?

Poželim ga pitati zašto bi se uopće odselio iz kuće s direktnim prolazom u bolje sutra. Reći mu da je to čisti dokaz njegove sposobnosti da s onime što ima ne učini ništa. Uvijek čeka nekoga, nikad nije pravi trenutak. Riječi mi zapnu u grlu. Pogled mu je staklast, lice i dalje ozbiljno.

„Kužim foru, ali ajmo pospremiti,” ne stignem ga dalje nagovarati jer čujemo ulazna vrata.

Što sad? Okrećem se u mjestu, a Tin već stoji jednom nogom na dovratku prolaza iza ormara.

„Idemo?” pita, s tim čudnim pogledom.

Počnem se nervozno smijati. Ne želim sad popustiti i dati mu ruku, još manje želim ići natrag. Žena kovrčave kose zbunjeno nas gleda iz dnevne sobe. Opsujem ispod glasa pa zakoračim za Tinom u mrak.

Maja Peradin Vuksanović