Začitavanje: 'Žohar'

Rawi Hage, Žohar (Fraktura, 2012., prijevod: Snježana Husić)

Kanadu uglavnom zamišljamo kao pregolemu i prebogatu zemlju najvećim dijelom okovanu snijegom i ledom na čijem krajnjem sjeveru žive bijeli medvjedi i ostale, uglavnom bijele, životinje otporne na surovu klimu. I nešto malo Eskima, ponosnih starosjedilaca koji su tamo, zabundani u debele krznene kapute, od pamtivijeka. Na jugu, gdje su klimatski uvjeti ipak podnošljiviji, niknuli su gotovo svi veliki kanadski gradovi: Montreal, Ottawa, Toronto, Winnipeg i tamo na zapadu – Edmonton, Calgary, Vancouver. Život u manjim gradovima, zamišljamo mi, sličan je ili navlas isti kao u kultnoj seriji Život na sjeveru (Northern Exposure), premda je izmaštani Cicely, što nije nebitno, smješten na teritoriju Sjedinjenih Država (Aljaska). Kad smo već kod USA, od čije su granice svi veliki, gore pobrojani, gradovi (osim Edmontona), udaljeni jedva pedalj ili dva, recimo i to da Kanađane doživljavamo kao ljude koji su po svemu drugačiji od stanovnika Sjedinjenih Država. Države koja ovih dana, tjedana, mjeseci i godina, proživljava vrlo ozbiljnu krizu identiteta, toliko ozbiljnu da se i sam Obama mora svako toliko ukazati svojim sugrađanima i obećati im da će opet, jednog dana, USA biti 'svjetska sila broj jedan' i da će opet biti 'obećana zemlja' što već odavno nije.

Kolikogod su ovi u USA, u našim očima i očima ostatka svijeta, preplašeni, nesigurni, živčani i do zuba naoružani – toliko Kanađane zamišljamo kao vrlo opuštene, nasmijane, sretne i nadasve miroljubive ljude koji ne bi ni žohara zgazili, a kamoli se samovoljno upuštali u avanturističke ratne pohode u dalekim zemljama.

Dakako, slika koju imamo o Kanadi donekle je ipak u suprotnosti sa stvarnim stanjem stvari jer evo, u jatu NATO-barjaka, abecedno odmah do našeg hrvatskog, vijori se i kanadski – s crvenim javorovim listom po sredini. Svejedno, Kanada je danas na samom vrhu nevelike liste 'obećanih zemalja', jedna od najomiljenijih destinacija za sve one tužne, nepregledne kolone ljudi koji iz zemalja poharanih ratovima, neimaštinom, glađu, represijom svake vrste; iz zemalja do srži izjedenih diktaturama, vojnim huntama, pohlepom i ludilom vjerskih i nacionalističkih vođa, za sve prognanike, izbjeglice ili kakogod ih nazvali – Kanada je san snova, zemlja slobode, pravde i velikih mogućnosti.

Godine 1992., nakon što je preživio dugogodišnji građanski rat i sve ono loše što dolazi poslije svakog rata, u Kanadu je iz Bejruta doselio i Rawi Hage. Književnik kojeg smo, ne tako davno, upoznali s De Nirovom igrom, ove godine vraća nam se s novim romanom Žohar.

Zaljubljen sam u Šohreh.

Ovom jednostavnom rečenicom Hage otvara radnju Žohara. Šohreh je početak i kraj, njegova ljubav, varljiva obala spasa za glavnog, neimenovanog junaka, nesretnog i izgubljenog u obećanom gradu Montrealu. On je odnekud s Istoka. Bježeći od samoga sebe i obiteljske tragedije (o čemu doznajemo kroz razgovore s psihoterapeutkinjom) došao je u Kanadu. Njegova priroda je koliko ljudska – toliko i priroda žohara. A žohar, to je biće koje, za razliku od čovjeka, u svakom trenutku točno zna što mu je činiti, biće koje s krajnje granice života i smrti promatra ljude, s lakoćom ulazi u njihove nastambe razotkrivajući laži koje oni moraju svakodnevno živjeti. On je izbjeglica, i čovjek i žohar, što je, kad malo bolje razmislite i ovladate tom spoznajom, pozicija nadmoćna gotovo svakom obliku života na zemlji. Ili barem onim oblicima života u Montrealu za koje je naš čovjek-žohar igrom slučaja vezan.

Postoji vidljivi, stvarni, i onaj nevidljivi, pomalo nestvarni Montreal napučen imigrantima iz cijelog svijeta. Mnoge od njih, poput profesora Jusufa – 'tog lijenog, umišljenog pseudofrancuskog intelektualca iz Alžira u odijelu od gabardena s uvijek istom uskom kravatom koja je bila krik sedamdesetih' - čovjek-žohar odmah je prozreo. Gadi mu se ta bijedna gluma kojom profesor pokušava zavarati i sebe samog i one druge, naivnije, iz imigrantskog lokala. Čovjek-žohar većinu ljudi čita kao otvorene knjige i jasno, većinu ih i prezire, on je samoga sebe već odavno prekrižio, eliminirao, i tek nesretnim slučajem još uvijek živi i kreće se. A živjeti znači, između ostalog, izložiti se pogibelji zaljubljenosti, ljubavi. Šohreh je nastanila njegove misli, srce i ispaćenu imigrantsku dušu, a njena životna priča podjednako je tužna kao i njegova ili njenog prijatelja Farhuda koji je u Iranu zatvoren zbog toga što je homoseksualac, pa ga je onda tamo, iz dana u dan, silovao jedan od čuvara.

Plešući po tankoj žici između ništavila i života, između ljubavi prema Šohreh i želje da odustane od prokletstva vlastitog postojanja, čovjek-žohar zaplesat će na listu-gondoli i svojim svjetlucavim krilima zakormilariti prema podzemlju.

Žohar je zavodljiva, tužna, ali i crnohumorna, priča o ljubavi, životu i smrti, nadanjima i beznađu, priča o imigrantskoj zajednici u Montrealu, u Kanadi, jednoj od posljednjih obećanih zemalja u ovoj grebenoj dolini suza današnjeg svijeta.

Sad kad se već udomaćio i svojim nas drugim romanom kupio do posljednje pare, očekujemo i prijevod Karnevala, najnovijeg Hagijevog romana.

Zaključno – Žohar je roman koji preporučujemo bez i najmanje rezerve.

B.Š.