Začitavanje: 'Zašto se život ubrzava...'

"Sjećanje je poput psa koji legne gdje mu se prohtije", kaže Cees Nooteboom u svojim Ritualima. Pamćenje ima vlastitu volju, teško mu možemo narediti što da pamti, a što da ostavi postrani. U potragu za ovim ćudljivim psetom uputio se flamanski znanstvenik Douwe Draaisma, profesor povijesti psihologije na nizozemskom Sveučilištu Groningen, u knjizi Zašto se život ubrzava što smo stariji (Naklada Ljevak, 2008.).

Poštujući kronološki red ljudskog života, Draaisma se prvo bavi bljeskovima sjećanja u mraku zaborava, pokušavajući odgonetnuti zašto većina ljudi svoja prva sjećanja ima tek nakod treće godine života i uz koje su događaje obično vezana. U hvatanju nedresiranog mješanca potom mu pomaže i Proust, melankolik po profesiji, čiju bujicu sjećanja izazvanu madeleineom umočenim u čaj Draaisma podvrgava oštrici suvremene psihologije.

Zaborav nas može rastužiti ili razbjesniti, ali i pojedinci koji imaju rijetku sposobnost da sve pamte ne žive sretno. Uspoređujući živote, tj. životarenja jednog fiktivnog i jednog stvarnog lika Draaisma pokazuje svo prokletstvo svepamćenja. Borgesovog Irenea Funesa sjećanja na i najmanje potankosti progonila su u mraku spavaće sobe, a ruski fenomen Saraševski mogao je zapamtiti nevjerojatno duge nizove koječega, uspješno ih vizualizirajući u umu. Paradoks u životu te dvojice muškaraca bio je upravo u tome što je apsolutno pamćenje potiskivalo svaki osjećaj kontinuiteta. Za obojicu takvo pamćenje nije predstavljalo obogaćivanje, već pustošenje.

Potraga za pamćenjem Draaismu je dovela u svijet savanata, ljudi s poremećajima u razvoju, koji imaju jednu izuzetno izraženu osobinu koja ukazuje na iznadprosječnu sposobnost pamćenja, bilo da se radi o množenju mnogoznamenkastih brojeva napamet, poznavanju kalendara ili reprodukciji glazbe. Priča pak o Ivanu Demjanjuku dolazi iz doba koje se nipošto ne smije zaboraviti. Preživjeli iz Treblinke sjećali su se izvjesnog Ivana Groznog, Ukrajinca koji je radio na dizel motoru kojim se proizvodio plin za plinske komore. Draaisma nam donosi priču o krivo optuženom Ivanu i potresna svjedočanstva o raspadanju ličnosti i gubitku sjećanja u logorima smrti.

Intrigantni deja vu, zbog svoje je mistične prirode našao mjesto u mnogim umjetničkim i znanstvenim djelima. Dickensov Copperfield fenomen već viđenog doživljava kad razmišlja o voljenoj mu Agnes. Znanstvena objašnjenja variraju od zanesenih devetnaestosloljetnih teza o sjećanju na prošli život ili jednom te istom životu koji neprestano ponovno proživljavamo do puno trezvenijih tvrdnji psihologa Heymansa.

Na kraju dolazi smrt, a s njom, kažu oni koji su iskusili kako je onkraj smrti, i panoramsko pamćenje, tj. znanstvenim rječnikom "ono kad ti sav život proleti pred očima". Draaisma nas na kraju ostavlja s kontemplacijom o prolaznosti, gledajući autoportret flamanskog majstora s lubanjom i ostalom mrtvom prirodom.

Anegdotalno, a opet vrlo ozbiljno i bez podcjenjivanja čitatelja, Draaisma nas uvodi u svijet autobiografskog pamćenja koje nam je svima toliko blisko i određuje nas kao ličnost, a opet je suvremenoj psihologiji dobrim dijelom neuhvatljiv način na koji ono funkcionira. Ono skuplja našu osobnu povijest, a utječe i na našu sadašnjost i budućnost. Stareći usporavamo, sve više postajući svjesni strelovitog protoka vremena, skolniji smo reminiscencijama, a događaji iz mladosti kao da su se zbili jučer. Za kraj savjet filozofskog wunderkinda Jean-Marie Guyaua (1854.-1888.) preminulog u trideset i četvrtoj: 

Ako želite produžiti perspektivu vremena, onda je ispunite, ako imate mogućnosti, s tisuću novih stvari. (...) Kad se osvrnete unatrag primjetit ćete da su se doživljaji na putu i udaljenosti koje ste prešli nagomilali u vašim mislima pa će se svi ti fragmenti vidljivog svijeta poredati u dugačak niz i dobit ćete, kako se lijepo kaže, osjećaj produženog vremena.

Srđan Laterza