Začitavanje: 'Vrijeme je opak igrač'

Od svih romana koji su u posljednjem desetljeću dobili prestižnu nagradu Pulitzer, a pet smo ih mogli čitati u hrvatskom prijevodu: Srednji spol – Jeffrey Eugenides (2003), Cesta – Cormac McCarthy (2007), Kratak, čudnovat život Oscara Waoa – Junot Diaz (2008), Olive Kitteridge – Elizabeth Strout (2009) i Vrijeme je opak igrač – Jennifer Egan (2011) – posljednja dva izdvajaju se po svoj strukturi.

Na stranu činjenica da su oba napisale žene (što nije tako nevažno jer, ako ništa drugo, uvijek iznova otvara pitanja tipa: postoji li uistinu nešto što se zove 'žensko pismo' ili je dobar roman naprosto – dobar roman, napisala ga žena, muškarac ili Inteligentna Nijansa Plave Boje), Strout u Olive Kitteridge i Egan u Vrijeme je opak igrač poslužile su se vrlo sličnom formulom.

Olive Kitteridge roman je izgrađen od 13 kratkih priča koje, svaka za sebe, funkcioniraju kao savršene cjeline, a povezane umirovljenom učiteljicom Olive Kitteridge i smještene u isti prostor, gradić Crosby (sve osim jedne priče kad Olive odlazi u posjet sinu), čine dijelove, poglavlja, stavke jednog filigranski komponiranog romana.

Isti postupak primjenjuje i Jennifer Egan u romanu Vrijeme je opak igrač (u originalu – A Visit From the Goon Squad): opet imamo 13 priča zaokruženih u jednu veliku priču koju bi, oslanjajući se na izjave same autorice mogli u najkraćim crtama opisati kao – 'J.P. Sartre susreće Sopranose'.

U središte zamišljenog kruga postavimo Bennija Salazara, glazbenog producenta i Sashu, njegovu pouzdanu asistenticu, ali i zanesenu kleptomanku, njih dvoje su točka prelamanja (kao što je to Olive Kitteridge u istoimenom romanu E. Strout), ploveći naprijed-natrag kroz vrijeme, od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, pa sve do u blisku budućnost, susrest ćemo aveti iz njihovih prošlih života, prolazne ili prave ljubavi, njihove prijatelje koji se pojavljuju i nestaju u nepravilnim vremenskim razmacima, djecu, suradnike, klijente, problematičnu braću, prve susjede i tako redom. Iz poglavlja u poglavlje vrijeme nemilosrdno melje sve pred sobom, ljudi se s godinama pretvaraju u svoje vlastite karikature, od velikih snova i planova iz mladosti najčešće ne ostaje ništa osim sjećanja i varljivih uspomena. Čovjek se lako slomi ili odustane što najbolje iščitavamo u pričama 'Križići i kružići' i 'Četrdestminutni ručak: Kitty Jackson otvoreno progovara o ljubavi, slavi i Nixonu!', a onda opet valja početi sve ispočetka što nije nimalo lako s iskustvima teških životnih poraza.

Scotty Hausmann (iz priče 'Križići i kružići') u posljednjem, trinaestom, poglavlju mora nastupiti na koncertu u New Yorku:

"Ljudi su ovdje", reče Bennie. "Sve je već u punom zamahu. Ne mogu to više zaustaviti. Prekasno je. Prestar sam. Jednostavno – ne mogu."

…

Shvatio je da Scotty Hausmann ne postoji. Bio je učahurena riječ u ljudskom obliku: ljuska čija je bit nestala.

"Možeš, Scotty – moraš", reče Bennie s onom svojom uobičajenom mirnoćom, ali kroz prorijeđenu sijedu kosu naziralo se svjetlucanje znoja na tjemenu. "Vrijeme je opak igrač, zar ne? Nećeš mu valjda dopustiti da te ugnjetava?"

Scotty je zatresao glavom. "Već je pobijedio."

Jennifer Egan rođena je 1962. u Chicagu. Do sad je objavila knjigu kratkih priča Emerald City (1993) i romane: The Invisible Circus (1995), Look at Me (2001), The Keep (2006). Vrijeme je opak igrač (Profil, Zagreb) njen je četvrti roman s kojim je osvojila brojne nagrade (Pulitzer, National Book Critics Circle, nagrada Los Angeles Timesa, Salon Book Award, The Tournament of Books), a prava na ekranizaciju djela već je otkupio HBO.

F.B.