Začitavanje: 'Vremenska karta'

"Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest iluzija, izuzetno postojana iluzija."
(A. Einstein)

Putovanje kroz vrijeme jedna je od najomiljenijih čovjekovih maštarija. Kad je 1895. Herbert George Wells dovršio i objavio kratki roman Vremenski stroj nije ni slutio do koje mjere će njegova priča raspaliti maštu čitatelja i koliko će to potrajati. Na Wellsa ćemo se još vratiti. On je višestruko važan (kako za popularizaciju same ideje putovanja kroz vrijeme, tako i za žanr znanstvene fantastike, a i za Palmin roman – Wells je nezaobilazan).

Može li se stvarno putovati kroz vrijeme? Znanost kaže otprilike – teško, sine. Morali bi šibati brže od svjetlosti, a s današnjom tehnologijom, khm… to ne bi išlo. Mogli bi, možda, služeći se prečicama kroz zloglasne 'crvotočine' ili koristeći se 'zatvorenim vremenskim petljama'. Hawkingu se čini da prirodni zakoni sprečavaju nastanak 'petlji', nije siguran, ali naslućuje da bi tomu moglo biti tako (vidi pod: chronological protection conjecture).

Zanemarimo sve realne probleme i pretpostavimo da smo nekako ipak sklepali vremeplov, pa iz 2012. otplovili u, recimo, 1983. i tamo pokušali uništiti kiborga koji se iz, na primjer, 2026. također vremeplovom vratio u prošlost s ciljem da ubije gospođu Connor, e da ova tako nikad ne bi ni rodila tipa koji će kasnije postati ključnom figurom u borbi protiv legije kiborga, ne znajući da je za nama krenuo još savršeniji kiborg da krkne nas ili bilo kog drugog ko bi pokušao uništiti kiborga koji je došao ubiti gospođu Connor, ali onda sve skupa, igrom slučaja, krene naopako, pa na nas, Connoricu i ova dva kiborga padne uteg od 16 tona i sve nas na mjestu spljeska! Totalni kaos – ako smo izginuli vrativši se u 1983. to onda znači da nas neće ni biti u 2012., pa nikad i nećemo sjesti u vremeplov i otputovati u 1983.? Što se događa kad se vratimo kroz vrijeme i promijenimo tijek povijesti?

Tu dolazimo do teorije paralelnih univerzuma koju spominje i Palma u Vremenskoj karti. Gdje god se dogodi nasilna, neprirodna intervencija na tom mjestu dolazi do račvanja univerzuma u bezbroj novih univerzuma.

Radnja romana Vremenska karta Félixa J. Palme (Fraktura, 2012., prijevod – Željka Somun) odigrava se u Londonu krajem 19. stoljeća ili preciznije – ljeta gospodnjeg 1896.

Uzbudljivo je to vrijeme, veliki broj izuma o kojima se do jučer nije moglo ni sanjati tjera ljude da vjeruju u čuda. Godinu dana ranije, baš u pravi čas - 1895., H.G. Wells objavio je roman Vremenski stroj. Mladi Andrew Harrington ne mari za sve to. Njegovo srce slomljeno je, već osam godina on životari kloneći se društva, i napokon, shvativši da ni to vegetiranje nema smisla, odluči se ubiti. Njegov rođak Charles jedini je koji ga uporno posjećuje, pa se tako i nađe u prilici da u posljednji tren odvrati nesretnog Andrewa od njegova nauma nudeći mu nevjerojatno rješenje. Živeći u posvemašnjoj izolaciji i nezainteresiranosti za sve što se oko njega događa nesretniku je promaknulo postojanje poduzeća 'Vremenska putovanja Murray'. Samo za one dubokog džepa, a Charles i Andrew spadaju u takve, gospodin Murray organizira putovanje u budućnost. I to u 2000. godinu baš na dan 20. svibnja kad se odigrava odlučujući dvoboj između Salamona, kralja robota, i hrabrog kapetana Shackletona, koji će odlučiti o sudbini ljudske rase. Charles je već s prvom ekskurzijom putovao u 2000. i sve vidio svojim očima. Andrew ne može vjerovati, ali Charles predlaže da zajedno posjete gospodina Murraya koji bi možda mogao organizirati put u 1888. godinu. To je Charlesu itekako zanimljivo, jer ako bi to bilo moguće, ako bi doista mogao otputovati osam godina natrag u prošlost – onda bi mogao zaustaviti Jacka Trbosjeka neposredno prije nego on ubije i raskomada ljubav njegova života.

Na žalost gospodin Murray ne može pomoći. U njegovoj moći je odvesti ih samo u budućnost i to samo u 20. svibnja 2000. godine. U prošlost – to nikako, ali zna tko bi mogao: H.G. Wells!

Tako počinje prva od tri pripovijesti povezane u jednu cjelinu. Oslikavajući atmosferu Londona s kraja 19. stoljeća Palma je uvjerljiv, ali i zabavan i ležeran u pripovijedanju za koje si uzima vremena i prostora (530 str.). Miješajući povijesne ličnosti i događaje s onima iz svijeta mašte s lakoćom uspijeva izgraditi uvjerljivu priču koja je dobrim dijelom njegov hommage H.G. Wellsu, ujedno i glavnom liku romana.

Nije nužno, ali prije Palminog romana bilo bi dobro prisjetiti se Wellsa i njegovog Vremenskog stroja i pročitati nešto o Jacku Trbosjeku ili Rasparaču (na primjer Mooreov Pakao – ali nipošto ne mogu preporučiti istoimeni film koji nije ni blijeda kopija djela po kojem je rađen) i ne toliko zbog radnje već zbog one posebne atmosfere Londona tog doba.

Žanrovskim 'čistuncima' možda će zasmetati činjenica da Vremenska karta nije punokrvni SF, ali u ovom konkretnom slučaju to je više prednost nego li mana. Vremenska karta zaigrana je, maštovita posveta čovjekovoj potrebi da ponekad vjeruje u šarene laži, u opsjene, da vjeruje u čuda.

F.B.