Začitavanje: 'Vikend'

The Baader Meinhof Complex, r: Uli Edel, 2008.

Nova teška tema kojom se Bernhard Schlink pozabavio u knjizi Vikend (Algoritam, 2011., prevela Štefica Martić) ovaj put je prebacila lopticu političke krivnje na teren ekstremne ljevice koja je sedamdesetih godina u Njemačkoj bila odgovorna za niz terorističkih zločina. Crvena armija je tad izdnjedrila nekoliko imena koja se često pojavljuju na popularnim TV kvizovima i testovima općeg znanja: Baader, Meinhof, Proll i ostali. No ova knjiga nije o njima, već o njihovom fiktivnom suradniku Jörgu koji je zbog četverostrukog ubojstva i ostalih terorističkih aktivnosti osuđen na dugačku zatvorsku kaznu. Ipak, Jörg nakon nekoliko odležanih desetljeća dobija pomilovanje i izlazi iz zatvora. Vani ga čeka njegova sestra Christiane koja je brižno isplanirala cijeli proces bratova povratka u društvo. Za vikend će otići u njen dom: pohabani dvorac u provinciji na istoku, gdje je već dogovoreno druženje sa starim prijateljima. Jörg će vrlo skoro biti podvrgnut kako vrlo izravnom i bolnom ispitivanju (Kako je bilo s prvim ubojstvom, Jörg? Jesi li ikad računao s tim da ćeš morati u zatvor? Ili si mislio da ćeš uvijek živjeti tako i da ćeš kao terorist otići u mirovinu, na doživotnu skrb na imanje, gdje će se onda mladi teroristi brinuti za tebe?) tako i pokušaju zavođenja prijateljeve kćeri Dorle čiji je cilj dodati poznatog terorista na popis muškaraca s kojima je spavala. Napetost se povećava kad se grupi pridružuje i Marko, mladi aktivist koji želi da Jörg nastavi sa svojom djelatnošću i spetlja se, ako treba, čak i s al-Quaedom. A stvari postaju još napetije kad se ispostavi da je mladi povjesničar koji je navodno samo želio razgledati Christianino imanje, zapravo Jörgov sin pun gorčine, zamjeranja i mržnje prema ocu.

Osim toga, Schlink je vrlo introspektivan prema svim svojim likovima iz knjige. Poznatog novinara Hennera muči odnos s teško bolesnom majkom i nemogućnost ostvarivanja dublje veze sa ženama. On će započeti romansu s Margarete, Christianinom sustanarkom i bivšom ljubavnicom. Ilse, ocvala ljepotica, pokušati će iskoračiti iz svoje kućne sreće s mačkama i knjigama pišući roman o zajedničkom prijatelju Janu za kojeg sumnja da je još uvijek itekako živ i aktivan u terorističkim krugovima. A Christiane će se napokon suočiti sa činjenicom da je izdala Jörgovo sklonište policiji i da je upravo zbog nje sve te godine proveo u zatvoru.

Najveći adut Vikenda je svakako Schlinkova izravnost i jasnoća pripovijedanja u kojoj nema mjesta za pretjeranu dramu i 'dubokoumne' razgovore koji bi razvodnili smisao knjige: može li cilj, ma kako plemenit i uzvišen bio, opravdati sredstva, i ako ne može, može li se grijeh pokušaja ikad okajati? Mnogo napisanih stvari stoga djeluje kao šaka u oko: Jörgove dvojbe, sestrina izdaja i razlozi iza počinjene izdaje, njihova ljubav na rubu incesta, samoprijezir i osuda društva, obitelji i prijatelja. No iako Schlink u svom pisanju ne radi kompromise, kritika mu je zamjerila nekoliko stvari: sterilnost i izostanak zbilja moćnih prizora kakvih je bilo u Ženi kojoj sam čitao, kao i držanje lekcija bez mnogo smisla za humor ili elemenata iznenađenja. I dok izostanak dojmljivih scena i dociranje možda još i stoje, sterilnost i nedostatak iznenađenja svakako ne. Roman koji tematizira pogubnost ideologije i individualca koji se suočava s osobnom odgovornošću za služenje istoj ne treba komplicirane zaokrete u priči iako Vikend definitivno ima svoje iznenađenje za kraj koje će baciti novo svjetlo na Jörgovo pomilovanje i budućnost. Ne treba zaboraviti ni Schlinkov osobito maštovit komentar na terorizam radikalnog islama kojeg kanalizira kroz Ilsino pisanje o Janu. Jan, koji je možda i svojevrsna verzija Jörga kojeg nikad nisu uhvatili, zaista se, kao po Markovom planu, spetljao s islamskim teroristima i našao do grla uvaljen u danas najpoznatiji i najkontroverzniji teroristički čin: rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra.

Ipak, bez obzira na sve svoje mane, Vikend je izrazito čitljiva i zanimljiva knjiga s dobro pogođenom temom. Možda ne dovoljno dramatična za ukus široke publike ili podatna za pretvaranje u film, no to je već neki drugi par rukava.

Katarina Brbora