Začitavanje: 'Tajno oružje'

Nakon što je prije dvije godine Naklada Pelago objavila hrvatski prijevod Cortazarovog romana Školice, koprivnički Šareni dućan nedavno je izdao njegovo Tajno oružje. Tako su sad dostupna dva najvažnija Cortazarova djela, a zbirka pripovjedaka Tajno oružje možda je zbog lakše razumljivosti i pristupačnija široj publici. Školice je, naime, svojevrsni (uspjeli) roman eksperiment, u kojem se autor poigrava tehnikama postmodernog pisanja.

Tajno oružje zbirka je od pet neobičnih pripovjedaka, koje povezuje kako osebujan način postmodernog pisanja tako i tematika koja problematizira odnos stvarnosti i umjetnosti. Tako u pripovijetci 'Ðavolje slinjenje' – čiji se naziv odnosi na bablje ljeto u Argentini, kad razni kukci stvaraju mnoštvo mreža i niti – fotograf snimi fotografiju žene i mlađeg muškarca, stvarajući pri tome vlastitu priču o ženinom zavođenju. Kad razvije fotografiju, rađa se i posve novo viđenje događaja. Ta je priča bila osnova za slavni Antonionijev film Uvećanje. Gdje je, dakle, istina o onome što se dogodilo između žene i dječaka: u zbilji ili na fotografiji? Uvriježeni način mišljenja rekao bi: u zbilji i na fotografiji, jer fotografija snima zbilju i izravno ovisi o njoj. Kako je moguće da fotografija stvori drugačiju stvarnost od one na temelju koje je nastala? Time Cortazar usložnjava ionako složeno pitanje odnosa umjetnosti i stvarnosti, koje filozofija obično naziva mimesisom, pitanje koje će, upravo pod njegovim utjecajem, često problematizirati suvremena postmoderna produkcija.

No način na koji je pitanje postavljeno nije odvojiv od teme. Cortazar je toga savršeno svjestan, pa je i njegova pripovjedna tehnika inovativna. Tematika 'Ðavoljeg slinjenja' ne može se adekvatno obraditi, recimo, realističkim pripovijedanjem; zato se pripovjedač u toj priči koleba između 1. i 3. lica i izravno se pita kako tu priču uopće ispripovjediti. Sve to unosi nelagodu i nestabilnost u tekst, a na to se izravno nastavlja 'Progonitelj'. Tu se isprva čini kako se radi o 'standardnoj' biografskoj priči o genijalnom jazz-sviraču Jonnyju iz pera njegovog prijatelja i biografa Brune. Stvari se vrlo brzo kompliciraju: postaje jasno kako je Bruno već napisao Jonnyjevu biografiju, ali s tim 'nešto nije u redu': Jonny u biografiji i Jonny u stvarnosti posve su drugačiji. Na prvoj je tekstualnoj razini tako Bruno progonitelj Jonnyja, ali taj je 'progon' samo površan; Bruno radi kao jazz-kritičar, a knjiga o Jonnyju mu donosi gomilu novca. Na drugoj, glavnoj razini, progonitelj je Jonny. On, svirajući jazz, progoni smisao života i pokušava 'otvoriti vrata' besmrtnosti. Glazba je za njega način da iskorakne iz vremena, ali to mu polazi za rukom tek povremeno i traje vrlo kratko. Na trećoj razini progonitelj je sam čitatelj: kako mu značenje priče nije izravno 'servirano', mora se potruditi da ga otkrije. 'Progonitelj' napisan kao hommage jazz-glazbeniku Charleju Pakeru, pa je bitni element priče sam jazz. Čitava zbirka nosi podnaslov 5 priča za sviranje i fantaziranje, što s jedne strane upućuje i na analogije s glazbom, a s druge na čitatelja kao bitnog sudionika priča.

Jazz je, kao glazbeni smjer koji se temelji na improvizacijama i inovacijama u odnosu na klasičnu glazbu, srodan načinu pripovijedanja u Cortazarovim pripovijetkama. On je tako ne samo tema nego i strukturalna analogija pričama, pa otuda i ono 5 priča za sviranje. Očito da autor i ne želi da ih čitatelj naprosto pročita; kao da je to način recepcije književnosti specifičan za djela napisana prije postmodernizma. Sad je potrebno ne samo drugačije pisati književnost nego je i drugačije čitati, tj. svirati je i fantazirati. To može čitatelja, uljuljkanog u tradicionalni način čitanja, učiniti nesigurnim jer se od njega traži više.

Trud se višestruko isplati. Da, te vas priče mogu izbaciti iz ravnoteže, ali nije li to jedan od ciljeva prave književnosti? 

Vesna Solar