Začitavanje: 'Slava'

Daniel Kehlmann, austrijski pisac koji se proslavio Mjerenjem svijeta, svoje novo djelo, Slavu (Fraktura, 2011.; prevela Latica Bilopavlović Vuković), u podnaslovu određuje ovako: Roman u devet priča.

To odmah stvara zabunu: kako je moguće da roman bude sastavljen od priča? Nekoliko priča čine zbirku priča. Postoje mišljenja kako je u razvoju povijesti književnosti do stvaranja romana došlo povezivanjem nekoliko priča, ali priča – kao kratka prozna forma – i roman – kao dugačko prozno djelo – ipak su različiti književni žanrovi. Kako onda shvatiti Kehlmannov podnaslov?

Kehlmann u Slavi želi stvoriti djelo koje se opire tradicionalnim književnim podjelama, i u tome i uspijeva. Neobična mu je forma potrebna da opiše neobičnu stvarnost u kojoj živimo i mi kao čitatelji i likovi njegovog romana. Slava tematizira suvremenu stvarnost koja se rastvara na mnogo stvarnosti, pa se više o jednoj pravoj stvarnosti i ne može govoriti. To je tema koja povezuje svih devet priča. Slava je onda samo jedna od tih stvarnosti, ona stvarnost u koju se naše doba zaklinje. U svim pričama likovi ovise o zapravo virtualnoj stvarnosti: pisac o svojoj publici i njihovim shvaćanjima njegovih priča, glumac o načinu na koji ga obožavatelji vide, lik u priči o autoru priče.

Tako u prvoj priči Elbingu, koji se konačno odlučuje kupiti mobitel, slučajno biva dodijeljen broj slavnog glumca, pa svi smatraju da zapravo razgovaraju s tim glumcem. U jednoj drugoj priči tog istog glumca počinju smatrati imitatorom njega samog, pa on postepeno preuzima drugi identitet. Jedna priča pripovijeda kako je autor čitavog niza priručnika samopomoći prisiljen priznati sam sebi kako život i svijet zapravo nemaju smisla. Možda najuspjelija i najzanimljivija priča govori o starici Rosalie koja, suočena sa terminalnom bolešću, odlučuje otputovati u Švicarsku gdje bi joj pomogli da umre. Rosalie, međutim, ipak ne želi umrijeti i traži od autora priče da je ostavi na životu.

Takav postupak u kojem se brišu granice između priče i zbilje, pa književni lik ulazi u dijalog s osobom koja ga je izmislila, javlja se i u drugim postmodernim tekstovima, pa se i smatra jednim od bitnih obilježja djela koja žele problematizirati tradicionalni pojam mimesisa. A tim će se problemom Kehlmann pozabaviti i u zadnjoj priči romana, u kojoj se 'stvarna' osoba Elizabeth, koja je putovala s Leom Richteom u Južnu Ameriku, nađe u jednoj od njegovih priča i susreće njegov lik Laru Gaspard. No nije samo odnos fikcije i zbilje nejasan; one ulaze jedna u drugu i isprepliću se – nejasne su i granice onoga što smo dosad smatrali stvarnošću, a što je uvjetovano našim fizičkim postojanjem u nekom vremenu i mjestu.

Nove tehnologije – mobiteli, kompjutori, internet – doveli su do stvaranja posve novih svjetova, a u kojem su oni odnosu sa 'starim' svijetom, nije jasno. Očito da je i internet stvaran – na njemu jedan lik gradi čitavu svoju 'drugu' egzistenciju – ali što to zapravo znači?

Ova ozbiljna pitanja kojima se Slava bavi ne rezultiraju nekakvim smrtno ozbiljnim romanom. To je razigrano i vrlo duhovito djelo koje se važnim pitanjima poigrava te ih uvelike ironizira. Ono se poigrava i formom romana i priče, jer se priče povezuju čitavim nizom što pripovjednih što tematskih dosjetaka. Lik koji se samo spominje u jednoj javlja se u drugoj priči, izravno se kaže kako je lik pisca u jednoj priči napisao priču koja u romanu slijedi, jedna priča govori o autoru priručnika koje čitaju likovi svih drugih priča.

Takvo povezivanje od nas traži pažljivo čitanje i suradnju, a to vodi do zaključka kako je Slava ipak roman, i to dobar roman, možda idealan za posljednje ljetne dane.

Vesna Solar