Začitavanje: 'Pyongyang'

Guy Delisle, Pyongyang: Putovanje Sjevernom Korejom (Fibra, Zagreb, 2013., prijevod – Nikola Pezić)

Do koje mjere je Sjeverna Koreja izolirana od ostatka svijeta možda najbolje ilustrira bizaran prilog iz Dnevnika sjevernokorejske nacionalne televizije od prije tri i pol godine, a koji smo imali priliku vidjeti u našem Dnevniku (Dnevnik naše nacionalne televizije uvijek je bio super i nikad nije služio u dnevnopolitičke svrhe, niti se itko ikad dodvoravao Velikom Vođi i vladajućoj stranci, a i kako bi kad se kod nas demokracija i medijske slobode upiju još u dojenačkoj dobi, s majčinim mlijekom).

Evo što se dogodilo. Te 2010. oči cijelog dokonog svijeta bile su uprte u Južnoafričku Republiku gdje se odigravalo svjetsko prvenstvo u nogometu. U skupini G igrali su Brazilci, Portugalci, Bjelokošćani i nogoloptači iz Sjeverne Koreje. Slučaj je htio da se već u prvoj utakmici susretnu Brazil i Sjeverna Koreja. Pedeset i četiri minute odolijevali su reprezentativci Sjeverne Koreje, a onda ipak popili gol u 55., pa još jedan u 79. minuti. Pred sam kraj susreta Ji Yun-Nam smanjio je na podnošljivih 2-1 i tako je i završilo.

Na Dnevniku sjevernokorejske televizije voditeljica vrlo emotivnim glasom kaže otprilike ovako: Danas je naša reprezentacija u finalu svjetskog prvenstva pobijedila Brazil 1:0 i tako postala prvak svijeta u nogometu!

Usput je, za nevjerne Tome, prikazan gol Ji Yun-Nama. Ona dva brazilska su, logično, preskočili jer se naprosto nisu uklapala u paralelnu stvarnost Dragog Vođe (sin Velikog Vođe). Je li takvo što moguće? U zemlji gdje ne postoje izvori informacija, a koji ne bi bili pod direktnim nadzorom države, sve je moguće. Pa tako i da se nacionalna reprezentacija proglasi svjetskim prvakom nakon samo jedne odigrane utakmice.

U preostale dvije utakmice Sjeverna Koreja uknjižila je još dva poraza i primila 10 golova (3 od Obale Bjelokosti i 7 od prgavih Portugalaca). Svoju najbolju utakmicu odigrali su protiv najjačih i jedino njima uspjeli dati taj jedan gol.

Kanadski strip crtač i animator Guy Delisle jedan je od rijetkih koji je ne samo legalno ušao u Sjevernu Koreju, već je tamo i proveo nekoliko tjedana. Nakon što su vlasti nevoljko dopustile strana ulaganja mogli ste s radnom vizom doći i obaviti posao u okviru vaše kompanije. I nakon toga, jasno, odmah napustiti zemlju. Tako je i Delisle, kao zaposlenik jedne francuske kompanije za proizvodnju crtanih filmova, dobio radnu dozvolu na dva mjeseca i našao se u Pyongyangu. Oboružan Orwellovom knjigom 1984 i prokrijumčarenim tranzistorom, koji mu, usput rečeno, neće ničemu poslužiti jer su i radio-valovi pod nadzorom vlasti, Guy je odmah po dolasku odveden pred 22-metarski brončani kip Velikog Vođe. Svaki stranac u pratnji tumača-vodiča prođe istu proceduru – prvo do Velikog Vođe, pa onda sve ostalo. A to ostalo nije bogzna što. Kretanje je radikalno ograničeno. Možete se kretati, ali ne kojekuda svojevoljno bauljati kao kakav ološ, već samo na ona mjesta koje vlasti i žele da vidite. Kao na primjer Muzej američkih ratnih zločina ili Palaču djece (neka vrsta škole za nadarenu djecu) ili Muzej međunarodnog prijateljstva s darovima Velikom Vođi iz cijelog svijeta. U međuvremenu obavljate posao zbog kojeg ste i došli, provodite vrijeme u hotelskoj sobi, objedujete u jezivo praznim restoranima i družite se s drugim strancima koji su svi redom smješteni na neku vrstu umjetnog otoka s kompleksom hotela.

Pyongyang: Putovanje Sjevernom Korejom priča je o dva mjeseca koja je Guy Delisle proveo u paralelnoj stvarnosti zemlje utonule u mrak (simbolični, ali i onaj zbiljski mrak, jer rasvjete nema niti u Pyongyangu osim da bi se tu i tamo obasjali kipovi ili slike Velikog i Dragog Vođe i na mjestima gdje borave ti nesretni stranci). Osobno svjedočanstvo, sjajan strip-putopis o najnepristupačnijoj zemlji na svijetu u kojoj možete boraviti i godinama, a da zapravo ne vidite ništa osim djelića onoga što je dopušteno. U suštini potresna priča prožeta je Delisleovim smislom za uvrnuti humor bez kojeg bi boravak u Sjevernoj Koreji bio gotovo nemoguć. Jasno, autor si postavlja brojna pitanja, ali odgovora nema niotkuda. Ljudi na ulicama Pyongyanga okretat će oči od rijetkih stranaca. Strah od Velikog Brata koji sve vidi i sve zna sveprisutan je i vidljiv na svakom koraku. U jednom trenutku i Guy si kao valjda i svatko drugi koji je bio tamo barem par dana, postavlja pitanje: vjeruju li oni doista u sva ta sranja koja im serviraju ili su im nakon desetljeća umovi potpuno isprani?

Sjeverna Koreja radikalan je primjer društva uređenog u poremećenoj svijesti diktatora, društva u kojem ne postoje nikakve osobne slobode. Slobodnomisleći pojedinac opasnost je za vladajuće klase. Ne samo u Sjevernoj Koreji. U velikoj većini zemalja zapadne demokracije Veliki Brat također nadzire svaki pokret svojih podanika. Razlika je samo u tome što su stvari postavljene tako da običan čovjek misli i vjeruje da je slobodan, a zapravo nije. Veliki Brat drugdje je znatno diskretniji, ali te vidi, pazi na tebe i sve dok se krećeš u granicama dopuštenog nećeš imati problema. U srcu gotovo svakog režima je želja, potreba za kontrolom jer bez kontrole teško je zadržati vlast. U Sjevernoj Koreji stvari su otišle do same krajnosti, u, primjerice, Sjedinjenim Državama imamo zakon o domovinskoj sigurnosti.

Pyongyang Guya Delislea prozor je u jedan nevjerojatan i samo na prvi pogled nama nepojmljiv svijet. U hardcore verziji Pyongyang mogao bi biti prozor u naše možda ne tako daleko sutra.

U svakom slučaju riječ je o sjajnoj priči, a ako postoji najbolje vrijeme za pročitati je – to bi bilo svakako uoči bilo kakvih izbora. Delisleov Pyongyang ili Orwellova 1984.

F.B.