Začitavanje: 'Psihophor'

Zbirka Psihophor (SFera, 2010.) u tvrdom je uvezu sakupila fantastične pripovjetke koje su prvo svjetlo dana većinom ugledale na lakožućećem roto-papiru. Njima je Zvonimir Furtinger (1912.-1986.) zabavljao generacije čitača Plavog vjesnika i sličnih izdanja od pedesetih naovamo. Tko je Furtinger saznao sam tek prošle godine čitajući mu životopis u nekom izdanju stripa Herlock Sholmes kojeg je crtao Jules Radilović, a preimenovan je zbog problema s autorskim pravima. Životopis, i sam dostojan roto-romana, uključuje život sa skupinom putujućih egipatskih artista, posao lučkog radnika u Aleksandiji i kratki gitaristički angažman, te kasniji studij povijesti, arheologije i vojnih znanosti. Priređivač zbirke Aleksandar Žiljak u predgovoru navodi da bi Furtinger mogao biti i jedini pisac znanstvene fantastike osuđen na smrt. Tu mu je rijetku čast iskazala jedna istočnoafrička država jer je u sedamdesetima izvještavao o stanju u tamošnjim izbjegličkim logorima.

Strelovito mijenjajući poslove i lutajući po svijetu kao da se nesvijesno spremao za buduću karijeru pionira popularne književnosti i kreativca opće prakse. Još tridesetih kalio je zanat u samizdatima koji su u nastavcima donosili njegove pustolovne tekstove. Šezdesetih je publika rado čitala njegove romane poput Svemirske nevjeste, a paralelno je pisao za radio i novonastalu televiziju. Najpoznatiji će vjerojatno ostati po romanu Ništa bez Božene, kojeg je napisao s Mladenom Bjažićem. Zajedno su se kasnije ogradili od Tadejeve Tajne starog tavana, Boženine filmske adaptacije kojom nisu bili zadovoljni.

U omašnom Psihophoru, antologijskom izdanju s detaljnim fusnotama, može se naći kratki roman i četrnaest pripovjedaka od kojih čak dvije dijele ime sa samom zbirkom. Imenjakinje nastale u pedesetima i sedamdesetima opisuju napravu za manipuliranje ljudima pomoću moždanih valova. Jedna sasvim pripovjedački ogoljena, a druga s twistom, možda su dobre predstavnice čitave zbirke. Neke priče iz zbirke tako samo korektno izlažu zanimljivu radnju, zadovoljavajući uredničke zahtjeve za jezgrovitošću i napetošću. Druge si pak daju malo truda pa pokušavaju istražiti što znači biti svjesno biće na Plavom planetu i oko njega. Tako 'Proces' u sudnicu dovodi vanzemaljca otvarajući polemiku može li se tuđincu suditi po ljudskim zakonima, a odgovor na pitanje što se događa kad čovjeka zaposjedne vanzemaljac kroz niz zanatski dorađenih situacija nudi 'Trebam tvoje tijelo'. Tuđinac, Marsovac, stanuje i u 'Vili na otoku', a kao njegov pomoćnik zaposlen je najpoznatiji kokošar bivše države, koji je epizodu krađe gusaka završio izletom na Mars.

Furtinger obično poseže za jednostavnim premisama koje uključuju susrete s tuđincima ili vrlo mu omiljeno putovanje vremenom ('Djed i unuk', 'Plemenito porijeklo', 'Gdje je Hans Buchbinder?'). Negdje uspijeva stvoriti uvjerljiv svijet i zainteresirati zanimljivim likovima, a drugdje pak ne može pobjeći od šturosti lošeg pripovijedanja. Furtinger je dobar dio priča smjestio u naše krajeve, a u svojoj prozi nije štedio ni na didaktičkim elementima. Dok se zagledavao u budućnost na pameti mu je bila opasnost od zloupotrebe tehnologije i enigma vremena, a ponekad je davao čak i politički komentar ('Vila na otoku').

Psihophor iz naslova zbirke označava stroj za manipulaciju mislima, a motiv kontrole i nadmoći dio je dobrog dijela pripovjedaka. "Psiho" u Psihophoru ukazuje da Furtingera zanima ljudski um istegnut do limita i pripadajući odnos mase prema neobičnom pojedincu. Bilo da se radi o čistom SF-u ili pripovjetkama koje više podsjećaju na Zonu sumraka, Furtinger doslijedno obrađuje razne oblike drugosti, pokušavajući iskrenim naporima opisati pravu ljudsku narav.

Srđan Laterza