Začitavanje: 'Priča o ljubavi i tmini'

Amos Oz, Priča o ljubavi i tmini (Fraktura, 2009., prevela Andrea Weiss Sadeh)

Kad je bio dječak, veliki izraelski pisac Amos Oz nije želio biti pisac. Želio je biti – knjiga. Pisca se, naime, lako može ubiti; on lako nestaje. S knjigama je drukčije: barem će neki primjerak negdje ipak preživjeti.

Takvo razmišljanje nije neobično ako poznajemo burne političke prilike u kojima je Oz odrastao, o čemu govori u autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Rođen je u Jeruzalemu za vrijeme Britanskog Mandata u židovskoj obitelji, a u djetinjstvu svjedoči tegobnom rađanju države Izrael. Iako ih zapravo ne razumije, raste u sredini prepunoj arapsko-židovskih sukoba, a sve situaciju dodatno usložnjava nedavni holokaust i neuspio pokušaj Židova da zasnuju doista pravednu državu. Politika se tako izravno tiče dječaka Amosa još prije nego je rođen, tim više što su njegovi roditelji intelektualci koji zastupaju cionizam. I otac Ari i majka Fania rođeni su u Istočnoj Evropi, a u Izrael dolaze pred prijetnjom nacizma. Njihov se život bitno mijenja u navodnoj Obećanoj zemlji, pa Ari, unatoč velikim ambicijama, uspijeva pronaći tek posao bibliotekara, a Fania živi kao domaćica. Iako silno voli sina, taj će način života malo-pomalo dovesti Faniu do samoubojstva.

Ta tragedija ključno obilježava život Amosa Oza, ali on – kao pravi pisac – na temelju užasa stvara velik roman. Priča o ljubavi i tmini tako se na neki način gradi oko majčine smrti: dječak – koji je u međuvremenu odrastao – pokušava dokučiti uzroke potpuno mu neshvatljiva čina. Da bi to uspio, mora otići doista daleko u prošlost, u priče koje su mu pripovijedali bake i djedovi, i potanko ispripovjediti povijest kako svoje obitelji tako i svoje zemlje.

Takva mu namjera onemogućava pravocrtno pripovijedanje; priča je u Priči o ljubavi i tmini složena; ona vrluda, zastajkuje, vraća se unatrag i hita u budućnost, a što je najvažnije, sastoji se od niza manjih priča. Kako bi ispričao osobnu priču, Oz mora ispričati i sve priče svojih tetki, tetaka, ujna, ujaka, stričeva, djedova, baka i drugih rođaka, što rezultira razgranatom narativnom strukturom punom epizoda i rukavaca. Kronika jedne obitelji postaje i kronika stvaranja države; osobno i povijesno tijesno su isprepleteni.

Iako govori i o problemima nacionalnog identiteta, priča uvijek ostaje strogo subjektivna. To znači i da u konačnici neće doći do otkrivanja nekih objektivnih istina, ni o Amosovoj majci niti o židovskoj državi. A upravo je to jedna od glavnih kvaliteta Ozovog romana: istina je uvijek subjektivna. S jedne stane, on smatra kako se pojedinac ne može promatrati sam za sebe, nego je uvijek dio jedne 'šire priče'. S druge strane, 'velike priče' nikad ne postoje odvojeno od pojedinca, i uvijek se kroz njega prelamaju. To omogućava priču koja ne poznaje crno-bijela rješenja; ona je uvijek priča i o ljubavi, i o tmini.

I možda je upravo zato Priča o ljubavi i tmini tako dirljiva. Iako Amos Oz nije, kako je to kao nekad poželio, postao knjiga, njegov je život poslužio kao građa za odličnu knjigu. Čini se da mu je dječačka želja ipak ostvarena. 

Vesna Solar