Začitavanje: 'Previše sreće'

Alice Munro, Previše sreće (Oceanmore, 2012.; prevela Maja Šoljan)

Alice Munro jedna je od najistaknutijih kanadskih suvremenih spisateljica, a kao odlična majstorica kratke forme priznata je daleko izvan granica. Na njezinoj polici s nagradama između ostalih nalaze se tri Governor-General nagrade (kanadski ekvivalent Pulitzeru) te nagrada Man Booker International za životno djelo. To svakako dokazuje da je Munro priznata od kritike i struke, ali možda je još važnije da je riječ o autorici koja je izrazito čitana i popularna, koja se s lakoćom preporuča raznim profilima ljudi i jednako tako lako ulazi pod kožu. Zašto? Zato što njezine priče imaju sve: od sjajno realizirane ideje, pitke naracije s izrazito vještim retrospektivnim skakanjima, uzbudljivog kompozicijskog vrhunca, nenametljivo profiliranih 'svakodnevnih' likova, do uredno izbrušenog stila.

Previše sreće zbirka je od deset pripovijedaka koje kao razlog zajedničkog ukoričenja dijele neke važne odrednice. Povezane su tako ženskim glavnim likom (tek je u jednoj perspektiva na muškarcu), likovi su većinom obični ljudi koje određuje neobičan događaj opisan u priči, a kompozicija je usmjerena na česte retrospekcije i povratak u 'sadašnje' vrijeme, što čitatelju u konačnici daje cjelovit pogled na ukupnost opisanog življenja. Svemu ovome opire se jedino posljednja pripovijetka, ujedno i naslovna.

Nakon pročitane i promišljene zbirke, ne mogu se oteti dojmu koji me pratio cijelo vrijeme: pripovijetke kao da su poredane od one koja ostavlja najslabiji dojam do najjače, naslovne priče. Prvoj priči 'Dimenzije' zamjeram to što je napisana (napisat ću to, mada sam svjesna moguće paradoksalnosti svoje tvrdnje) prevješto. Naime, prolazeći kroz priču, njezine lake skokove u retrospekciju, opise krajolika (Munro najradije radnje smješta u jugozapadni Ontario), karakterizaciju žene srednjih godina koja je doživjela traumu, njezino življenje s tom traumom...  ̶  čitava ideja priče toliko je lako provedena u djelo da mi, zapravo, nedostaje ‘greška’. Nedostaje mi neki disbalans koji će testirati moju čitateljsku recepciju, neki autorski estetski uzlet koji će nenadano uznemiriti moj smisao za lijepo, neki dijalog koji nije izrazito funkcionalan, već samo prisutan.

No, daleko od toga da ijedna, pa čak i ova prva priča, zaslužuju negativnu ocjenu. 'Dimenzije' je korektna priča, 'Beletristika' je priča koja već dozvoljava veći upliv čitateljske mašte (a korištenje metateksta sjajno ulazi u pore priče), 'Wenlock Edge' se odlično poigrava socijalnim razlikama, a erotski moment ostavlja čitatelja pod dojmom šoka, 'Duboke jame' stavlja naglasak na impresivno opisan odnos majke i sina, pa ostavlja prostor za promišljanje, i tako redom još pet pripovijedaka na vlastite načine obogaćuju percepciju Munroine kreativne svijesti.

Dolazeći do posljednje priče, 'Previše sreće', već smo navikli očekivati puno. Ipak, navikli smo i hodati utabanim stazama, pa nas itekako iznenađuje što u naslovnoj priči autorica odmiče od ustaljene prakse. Naime, glavni lik ove priče je povijesna osoba, ruska matematičarka i spisateljica Sofija Kovalevska koja je u 19. stoljeću bila primjer novovjekovnog feminizma. Kako je i sama rekla, Munro se pripremila za pisanje istražujući njezine biografske podatke i zapise, te se odlučila za duboku karakterizaciju radije nego fascinaciju događajem, kao u svojim prethodnim pripovijetkama. No, već sama činjenica da je radnja smještena u 19. stoljeće, duž Europe, i da se radi o istaknutoj povijesnoj osobi, čini ovu pripovijetku bitno drugačijom od ostalih.

Pripovjedačica nas upoznaje sa Sofijom u zadnjoj godini njezina života, ali opet sjajno izvedenim skokovima prisjeća se gotovo svih važnih događaja u njezinu životu. Od odnosa s obitelji, muškarcima, preko teško stečenog društvenog statusa, do konačnog nezadovoljstva zbog neispunjenosti na ljubavnom polju, Sofija samosvjesno pregledava vlastiti život i sprema se za novi korak. Međutim, njezino putovanje kući u Rusiju završava bolešću te, simbolički došavši na kraj puta, genijalna znanstvenica odlazi na drugi svijet. Narativnost ove priče puno je manje impresivna od opisa tog nesvakidašnjeg lika žene i njezine percepcije svijeta, pojedinke koja stoji nasuprot masi, vremenu, kulturi i svom muškarcu. Ipak, pripovjedačica ne upada u glorifikaciju, fokusirajući se na ženu koja je, unatoč intelektu i hrabrosti, ocrtana kao lik od krvi i mesa.

Iako Munro u zahvali na kraju knjige poziva čitatelje na čitanje biografije Sofije Kovalevske, sumnjam da će itko to učiniti. Jer Munro u pedeset impresivnih stranica ispisuje sve ono za što će nekome drugome biti potrebno pet puta toliko prostora. I u toj sažetosti, gustoći sadržaja i emocija je, zapravo, njezin najveći talent.

Korana Serdarević