Začitavanje: Pismo nerođenom djetetu

Orianu Fallaci je gotovo pa nepotrebno predstavljati svekolikom booksinom čitateljstvu ili uopće bilo kome starijem od osamnaest godina. Svi su čuli za prvu damu novinarstva čijoj žurnalističkoj slavi možda jedino konkurira ona Christiane Amanpour, ali i za njena književna ostvarenja koja je najlakše opisati kao uvijek kontroverzna. Pismo nerođenom djetetu (Znanje, 2009.) nije ništa manje takvo. Prije svega, ne radi se o tematski laganom štivu, iako je knjiga stilski napisana besprijekorno pa iščitavanje teče vrlo glatko i brzo (ipak se radi o tekstu Oriane Fallaci) a svakako pomaže i kratka forma 'pisama' koja zapravo, očekivano, i nisu pisma u klasičnom smislu.

Pisma su prije ispovijed neimenovane majke djetetu koje nosi u sebi, djetetu koje, kako naslov unaprijed otkriva, nikad neće biti rođeno. Knjiga je napisana sedamdesetih i događa se u to vrijeme, društvo je još uvijek s osuđivanjem gledalo na samohrane majke, a pogotovo na one koje su istodobno imale i karijeru kojoj su se potpuno posvetile kao što je slučaj u knjizi. Majka tako doživljava niz osuda od strane svoje okoline, dok se otac djeteta kukavički skriva od njezine odluke da zadrži neplanirano dijete. Čak joj i njena najbolja prijateljica savjetuje da se riješi djeteta, dok se na radnom mjestu susreće sa sličnim očekivanjima da pobaci ili barem zadrži svoj 'problem' daleko od kompanijinih očiju. Sve su to samo izvanjski detalji u priči Oriane Fallaci, ma koliko riječ 'detalji' ovdje zvučalo okrutno, jer se prava bitka odvija u majčinoj glavi. Pokušavajući pripremiti dijete na ono što ga čeka kad se rodi, prepričava mu vlastita iskustva, teška i puna zamjerki na život kao takav. Nepravde kojima je svjedočila u djetinjstvu, borba njezinog oca za bolje sutra i otkriće da to bolje sutra ne postoji prepričala je u obliku tri bajke, tri bajke za koje je poslije vjerovala da su navele dijete da odustane od vlastitog rođenja.

Golem dio Pisma nerođenom djetetu posvećen je također ženskim pitanjima, iako nije zanemariv ni angažman oko socijalne pravde i osobito upečatljiva razrada Nietzscheove filozofije o jačima. Fallaci, i sama osjetljiva na prava i položaj žena, ipak je nekako uspjela svojim pisanjem razbjesniti talijanske feministkinje koje su dotad bile veliki poklonici njenog lika i djela. Ono što je još zanimljivije je da su neka od spornih pitanja u knjizi napisanoj 1975. danas još uvijek aktualna, bilo da se radi o pravu na abortus ili viđenju uloge majke i oca, a čemu je možda najbolji dokaz naš sporni zakon o umjetnoj oplodnji.

Prilično je očito da je Pismo nerođenom djetetu autentičan i duboko intiman tekst te da je Oriana Fallaci u njega bez kompromisa utkala cijelu sebe. To je žena koja je u jednom od intervjua izjavila kako je imala jako težak i uglavnom nesretan život što se doista potpuno reflektiralo u njenoj prozi. Pesimizam, bijes, ogorčenost, a ponekad i defetizam rijetko su kad presječeni nadom i vjerom, no ono što je neupitno jest autonomnost misli Oriane Fallaci, vlastito i razumno promišljanje koje su od nje i učinili legendu kakvom je bila. Bez potrebe da preuzima tuđe stavove ili se skriva iza bilo kakvih kolektiva, Fallaci je pokazala nevjerojatnu hrabrost i kao novinarka i kao autorica.

Prava priča iza ove knjige također nema sretan kraj. Fallaci je doista nosila dijete svog tadašnjeg ljubavnika, Alexandrosa Panagoulisa, grčkog političara i pjesnika, koje je izgubila nakon što ju je on navodno udario u trbuh. Poslije je otkrila kako nikad nije uspjela iznijeti nijednu svoju trudnoću do kraja i ako postoji simbol ženske ljepote za Orianu Fallaci je to bila upravo trudna žena.

Katarina Brbora