Začitavanje: 'Odvažnost nade'

Knjiga Baracka Obame, senatora iz američke savezne države Illinois i kandidata Demokratske stranke za skorašnjim predsjedničkim izborima, Odvažnost nade - razmišljanja o obnavljanju američkog sna (Profil) atipična je knjiga koju je nemoguće ukalupiti u uobičajene kategorije ili ladice. Riječ je o knjizi u kojoj ima autobiografskih elemenata anegdotalne naravi, ali i njegovih razmišljanja o američkom društvu koja se mogu smatrati i političko-filozofijskim i sociologijskim i politologijskim i pravnim.

Temeljna je poruka izvanredno napisane knjige Obamin zahtjev za 'drugačijom vrstom politike'. U knjizi se Obama prikazuje kao političar drugačije vrste (što ne znači nužno da je takav i u svojoj svakodnevnoj političkoj praksi) za kojeg je teško kazati je li anakron ili je ispred svoga vremena. U doba snažnog slabljenja društvene kohezije (ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama) i jačanja individualnog egoizma, Obama se zalaže za empatiju kao ključnu društvenu vrijednost na kojoj se zasnivaju i društvena kohezija, ali i zajedništvo. On se ne prikazuje kao političar koji 'drugoga' (što uključuje i političke protivnike) želi zgaziti, već razumjeti. To uključuje i pokušaj sagledavanja svijeta očima Georgea W. Busha. Obamu, očito, jako smeta odvojenost političara od, kako bi se to marksistički kazalo, 'baze' i prerastanje političara gotovo pa u zaseban društveni sloj iliti kako bi to Ðilas kazao 'novu klasu'. Zato često navodi svoje susrete s običnim ljudima, svoja putovanja u mala mjesta Illinoisa i susrete ponekad sa svega nekoliko ljudi. Kolikogod je svjestan toga da na taj način dopire do malog broja birača (za razliku od priloga u televizijskim vijestima kad trenutačno dopire do stotina tisuća ili milijuna), jasno je da mu je upravo taj izravni kontakt neobično važan. Ne samo zato što nekome u nekoj američkoj zabiti ostaje u pamćenju da se rukovao sa senatorom SAD-a, nego ponajprije zato što on svoje dojmove o stanju društva uvelike crpi iz tih izravnih kontakata, a ne samo iz suhih statistika i profesorskih analiza.

Iako Obama izbjegava govoriti o svojim intelektualnim i političkim uzorima prilično je jasno da mu je jedan od uzora 42. američki predsjednik Bill Clinton. Razlog se krije u činjenici da je Clinton znao kako izraziti interese običnog, deideologiziranog Amerikanca (onog kojeg je 37. američki predsjednik Richard Nixon ubrajao u 'tihu većinu') te kanalizirati politiku u smjeru poboljšanja života tog običnog Amerikanca. Ono što se Obami kod Clintona ne sviđa ponajprije je njegov životni stil.

Obama se nastoji prikazati (ne samo u knjizi nego i u političkoj praksi) kao političar koji spaja i okuplja, a ne kao političar koji razdvaja. Stoga ne čudi što mu se izrazito sviđaju i neki elementi politike 40. američog predsjednika Ronalda Reagana, posebno njegovo inzistiranje na obiteljskim vrijednostima kao svojevrsnom simbolu zajedništva.

Iščitavanjem Obamine knjige prilično je jasno kakvu će politiku voditi uspije li 4. studenoga pobijediti na izborima: neće on biti nikakav liberalni fanatik, moguće niti miljenik liberalnih intelektualnih krugova Istočne obale, već će biti umjeren i pragmatičan političar koji će u dogledno vrijeme vjerojatno povući američku vojsku iz Iraka, a sigurno inzistirati na pravednijoj raspodjeli poreza u korist siromašnijih, pokušat će izbalansirati interese pojedinca i zajednice u pokušaju stvaranja socijalno osjetljivijeg, ali i snažnijeg društva.

Ono što Obama uglavnom preskače u knjizi (i zbog čega se ona ipak ne može smatrati njegovim političkim programom,, ali može manifestom) jest instrumentarij, odnosno odgovor na pitanje kako će ostvariti ono za što se zalaže.

Obamina knjiga svakako spada među iznimno dojmljive uratke političara, ne samo zbog njegovih razmišljanja, nego i zbog izvrsnoga stila. Političarima, posebno hrvatskima, savjetujemo: čitati, čitati i čitati, a sve 'nepolitičke' čitatelje podsjećamo da će, pogledaju li na drugu stranu, vidjeti i vrlo dojmljivog republikanskog protukandidata.

Tihomir Ponoš