Začitavanje: 'Nasljeđe pepela. Povijest CIA-e'

Tim Weiner, reporter New York Timesa, dobitnik Pulitzerove nagrade 1988. godine (ne za Nasljeđe pepela kako se pogrešno navodi na nekim mjestima – za ovu knjigu osvojio je National Book Award), dulje od dva desetljeća prati rad Centralne obavještajne agencije i ova nevjerojatno uzbudljiva i na trenutke šokantna knjiga kruna je njegovog rada. Na preko 700 stranica Weiner donosi povijest prvih šest desetljeća jedne od najkontroverznijih obavještajnih službi od završetka drugog svjetskog rata do danas.

Nasljeđe pepela (Fraktura, 2011.), kako navodi sam autor, počiva na otvorenim izvorima (s mnogih od tih dokumenata oznaka tajnosti skinuta je u posljednjih deset godina) – nema anonimnih izvora, bezimenih citata i glasina. Ovo je prva povijest CIA-e u potpunosti sačinjena od izvještaja iz prve ruke i primarnih dokumenata. Osnova za knjigu jest više od 50.000 dokumenata koje su Weiner i njegov mali tim pročitali, prije svega u arhivima CIA-e, Bijele kuće i State Departmenta; zatim više od 2.000 iskaza američkih obavještajnih službenika, vojnika i diplomata za usmenu povijest; konačno više od 300 intervjua koje je autor od 1987. vodio s CIA-inim službenicima i veteranima, uključujući i deset direktora Centralne obavještajne službe. Otprilike 140 stranica otpada na vrlo opsežne napomene na kraju knjige, bez kojih ne možete u potpunosti shvatiti pozadinu većine tajnih operacija koje je CIA tijekom posljednjih 60 godina vodila u gotovo svakom kutku svijeta.

Ukratko – ne postoji čovjek izvan CIA-e koji bi o njoj znao više od Tima Weinera!

Pogrešne prosudbe, krivi potezi, katastrofalno loša predviđanja i procjene službenika, ali i vodećih ljudi CIA-e, od vremena Trumana pa sve do Busha mlađeg i naših dana, mogli bi se nazvati crnohumornom, bizarnom montipajtonovštinom (još i prije Monty Pythona) da sve to nije rezultiralo desecima, stotinama tisuća ljudskih žrtava (Vijetnam, Indonezija, Bliski istok, Srednja i Južna Amerika, Afrika…), masovnim likvidacijama, inkvizicijskim torturama (od Paname kasnih pedesetih pa sve do Guantanama gdje su američki obavještajci na žrtvama provodili, među ostalim, simulacije utapanja, iživljavali se nad ranjenicima, ponižavali i kršili svaku točku bilo koje konvencije ili zakona o postupanju sa zarobljenicima), hladnokrvnim političkim ubojstvima i tako dalje.

Nakon svršetka 2. svjetskog rata na horizontu se ukazala avet komunizma otjelotvorena u SSSR-u, mitskom neprijatelju koji je, kako je to obavještajna zajednica u Americi s CIA-om na čelu vidjela, opasno počeo širiti svoje pipke po cijelom svijetu. Počelo je doba Hladnog rata. Tamo gdje su Sovjeti neprikosnoveno vladali CIA je pokušavala ubaciti svoje agente ne bi li ovi iznutra organizirali nekakav ozbiljniji oblik otpora. Svaki od tih ljudi likvidiran je u rekordno kratkom roku ili je zarobljen. Sovjeti su u obavještajnom poslu bili otprilike 200 godina u prednosti nad Amerikancima i koliko god imali svojih unutarnjih problema s CIA-om su izlazili na kraj nepodnošljivom lakoćom. Isti scenarij ponavljao se i u slučajevima kada bi CIA ubacila svoje ljude u Kinu. Što god bi pokušali jednostavno nije prolazilo. Komunistički mastodonti, SSSR i Kina, predstavljali su nerješiv problem: CIA naprosto nije pronalazila način da uopće shvati što se zapravo događa iza željezne zavjese, s koliko naoružanja neprijatelj raspolaže, koji su mu krajnji ciljevi i kako funkcioniraju.

S tim se još nekako i moglo živjeti, ali kad su uslijedili neuspjesi na Kubi, otočiću u dvorištu Sjedinjenih država, braća Kennedy izgubili su kontrolu. Tražili su od CIA-e da, ako treba i uz pomoć crnog vraga (mafije), pronađu način i likvidiraju Castra. Karizmatični Fidel preživio je desetke pokušaja atentata i još, kao sol na ranu, do nogu potukao neprijatelja u Zaljevu svinja. Pod nikad rasvijetljenim okolnostima braća Kennedy, jedan po jedan, brutalno su ubijeni pred očima cijele nacije. Vjerujući da je Castro stajao iza likvidacije JFK-a službenici CIA-e zataškali su sve što se moglo zataškati.

Mnoge sramotne akcije, a u povijesti CIA-e bilo ih je na stotine, izašle su na vidjelo godinama poslije kad se s dokumenata skinula oznaka tajnosti, mnoge će tek izaći na vidjelo, a nezanemariv broj vjerojatno će zauvijek ostati tajnom.

Imala je CIA i 'uspjeha'. Weiner detaljno navodi primjere političke korupcije u Italiji, Francuskoj, Čileu, Japanu, zemljama Srednje Amerike, Afrike i Azije gdje su agenti CIA-e uz pomoć silnih milijuna, terora i najbesramnijih spletki na vlast dovodili svoje ljude. Podržavali su i na vlasti održavali diktatore, rasiste, ubojice i najobičnije gangstere ne uspijevajući nikad razumjeti svijet. Kad ga nisu uspijevali razumjeti – pokušali su ga mijenjati. Od Koreje, Vijetnama pa sve do Bliskog istoka, 11.9.2001. i napada na Twinse, CIA je ponavlja jednu kobnu grešku za drugom. Svaki čelni čovjek CIA-e ostavljao je obavještajnu agenciju u još gorem stanju nego se nalazila u trenutku kad bi ju preuzeo.

Ono malo dobrih stvari koje su učinili utapa se u moru fatalnih pogrešaka.
Weiner se nada da istina koju iznosi u Nasljeđu pepela može poslužiti kao upozorenje. Nijedna republika u povijesti nije potrajala duže od tristo godina, a USA, predviđa Weiner, ne može dugo potrajati kao velesila ako ne pronađe oči kojima će stvari u svijetu vidjeti onakvima kakve doista jesu. To je nekad bilo poslanje Centralne obavještajne agencije. Negdje putem sve se to pogubilo u lošim potezima, silnim lažima, zataškavanju, aroganciji i glupostima. CIA je danas opet na početku, još jednom se diže iz pepela.

Baš kao i Engdahlovo Stoljeće rata u svoje vrijeme ili Zeitgeist i dokumenti WikiLeaksa danas, tako i Nasljeđe pepela razotkriva stvari o kojima smo znali vrlo malo ili ništa. Nasljeđa pepela u izdanju Frakture (i odličnom prijevodu Srđana Dvornika) ne govori samo o povijesti CIA-e, već i o načinu na koji funkcionira svijet u kojem živimo. Nakon  Weinerove knjige nikome neće biti lakše, ali barem ćemo biti za korak bliže spoznaji s kim zapravo imamo posla. Korak bliže istini.

Balkanski Špijun