Začitavanje: 'Mučnina' (La nauseé)

Budući da romanima poput Mučnine Jeana Paula Sartrea (Konzor, 1997; preveo Zlatko Crnković) zapravo ne trebaju nikakva predstavljanja, krenimo ovako - zašto Antoin Raquentin ima neodoljivu potrebu podizati s tla papiriće i bilježnice raskvašene nakon kiše? Zašto to čini pred svojom djevojkom Annie koja bjesni dok ga gleda kako to radi? Zašto je ustrajan u tome iako priznaje da na drugoj strani bilježnica najčešće nađe pokoje govance pa onda mora trljati ruke o drvo ili zid ne bi li ih očistio? Čemu opsesija bilježnicama, papirićima, kriglama piva, korijenjem kestena i kojekakvim stvarima koje tom osobenjaku zapnu za oko?

No, to je tek početak. Daljnjim čitanjem nejasnoće se samo gomilaju. Recimo, Roquentin kaže da se osjeća čudno pa počne trčkarati francuskim gradićem u kojem je odsjeo zbog posla. I onda jurca tamo-amo pritisnut nekim metafizičkim nejasnoćama govoreći si u brk kako se događa nešto vrlo čudno. I na koga naleti? Na ekshibicionista koji stoji pred desetogodišnjakinjom! I što Roquentin čini? Ne samo da ne čini ništa kako bi spriječio nešto tako grozno i spasio djevojčicu od moguće traume, nego još prizna da ga je u tom trenutku zanimalo kako će ona reagirati ako ovaj razotkrije svoju pelerinu! Da i ne spominjemo kako ta psihološki napeta situacija završava…

No, ne dozvolite da vas sve ovo obeshrabri kao što je obeshrabrilo mnoge koji su Sartreov roman opisali kao 'bezbožnjački pokušaj shvaćanja života'. U Mučnini, naime, nije sve tako crno. Pažljivim iščitavanjem u romanu ćete naći na intenzivan opis nedjelje u izmišljenom gradiću u Francuskoj (prava egzistencijalistička poslastica), tuču u gradskoj knjižnici, pedofilski ispad u knjižnici, promišljanja o avanturama (kad započinju, što ih sačinjava i kad završavaju), razgovor u kojemu jedan humanist jednog egzistencijalista uvjerava da su ljudi super, a ovaj njega opet da humanist ne voli ljude već samo simbole koje oni predstavljaju (poput 'mladosti' u mladih ljudi, 'mudrosti' u starih)... Oni pak skloniji ljubavnoj tematici počastit će se uvidom u neobičnu ljubavnu priču srodnih duša koje se nalaze nakon četiri godine razdvojenosti i saznati sve o privilegiranim situacijama i savršenim trenucima.

Za one kojima se nije svidio ovakav ironičan pristup knjizi, imajte na umu da je Mučnina dnevnik, i da su sve gore izdvojene teme samo povod za razmišljanja o nadilaženju mučnine postojanja u koju smo bačeni bez našeg pristanka. Iako vam se isprva atmosfera ovog romana može učiniti nevesela, ako imate zericu literarnog ukusa i trunku smisla za humor cijenit ćete dubinu i opseg intelektualnih uvida u najrazličitije teme, te obilje humorističnih mrvica koje autor rasipa na gotovo svakoj stranici. Konačno, ovdje se ipak radi o jednoj od najpopularnijih filozofija i o jednoj odbijenoj Nobelovoj nagradi.

Luka Čurčić