Sabahattin Ali, Madona u krznenom kaputu (Hena Com 2012., prijevod Dunja Novosel)
Omiljena knjiga u srednjoj školi, ali i godinama kasnije, bila mi je Samrtno proljeće Lajoša Zilahyja. Jedno vrijeme sam je stalno iznova čitala, uživajući u njenoj težini i ljepoti. Nimalo ne čudi što mi je, kad sam pročitala zadnju rečenicu Madone u krznenom kaputu Sabahattina Alija, pred očima uskrslo sjećanje na nju. U obje knjige likovi doživljavaju nesretnu ljubav, neizlječivo su razočarani u ljude i sve to je od početka jasno, a ipak sam ih 'progutala' žureći da saznam kraj. Bez obzira na njegovu gorčinu, a u Madoni u krznenom kaputu i popriličnu neočekivanost, kraj je jako dobar. Realan, težak, bolan, ali dobar. No, vratimo se početku…
Na početku Madone u krznenom kaputu upoznajemo mladića koji je tu kako bi nas uveo u život povučenog, odsutnog i otuđenog Raif-efendije. Njihovi životi prvi put se ukrštaju u firmi u kojoj obavljaju dosadne činovničke poslove u kojima su obojica zaglavili zbog nemogućnosti da zarađuju radeći ono što vole i najbolje znaju. Njihovo zbližavanje vjerojatno se ne bi dogodilo da se Raif-efendija nije razbolio i u teškom stanju odlučio svoju tajnu bilježnicu pokloniti novostečenom, mladom prijatelju. Od tog trenutka glavni lik postaje mladi Raif-efendija, a glavni tok romana ljubavna priča koju je kao mladić doživio tijekom dvogodišnjeg boravka u Berlinu. Na početku ispovijesti Raif-efendija piše: "Možda je moguće među beznačajnim detaljima ugušiti stvarne, strašne strane priče, spasiti se njihova utjecaja. Možda ono što ću napisati neće biti bolno kao ono proživljeno i ja ću malo odahnuti. Možda se i posramim svoga uzbuđenja kad vidim da su mnoge stvari jednostavne i ne toliko bitne koliko sam smatrao… Možda…"
Madonu u krznenom kaputu mladi Raif prvi put je vidio na slici – bio je to autoportret mlade slikarice s kojom započinje duboko prijateljstvo. Evo što Raif bilježi o tome: "Maria Puder me naučila da u meni postoji duša, i da su se u meni javile neke neočekivane skrivene dubine što mi pokazuju veličanstveno privlačne, dragocjene panorame. Duša se javlja tek kad susretne drugu sebi sličnu, i to bez potrebe da se savjetuje s nama, našim umom i očekivanjima… Mi tek tada uistinu počinjemo živjeti – živjeti s dušom." Tijekom dugih razgovora Maria govori Raifu: "Zar još ne možete prihvatiti da je osnova života ostati sam? Sva su zbližavanja i sva ujedinjenja lažna. Ljudi se mogu samo do određene granice približiti jedan drugome, preostalo izmisle, i kad jednog dana shvate da su pogriješili iz očaja sve napuštaju i bježe. Međutim, ako se zadovolje s onim što je moguće, ako odustanu od vjerovanja da je ono što maštaju istinito, to se ne dogodi. Svatko prihvati stvari kakve jesu, nema ni razbijenih snova ni proklinjanja." Međutim, Raif, kako kaže, nije želio biti toliko istinoljubac: "Shvatio sam da neću moći podnijeti da me bilo kakva istina od Marije udalji. Nakon što smo jedno u drugome pronašli najpotrebnije i najdragocjenije stvari za svoje duše, nije li bilo ljudskije i pravednije zažmiriti pred ostalim detaljima, točnije žrtvovati male istine u korist one velike?"
Radnja Madone najvećim se dijelom odvija u Berlinu, nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata. To umnogome određuje budućnost Marijine i Raifove veze – dijelom zbog nemogućnosti da nekoga pronađemo lako i brzo kao danas, a dijelom zbog društvenih normi koje su se tad poštivale. Iako Maria na početku poznanstva jasno govori Raifu da ga ne može zavoljeti, on ostaje uz nju što mu se na koncu i vraća. Maria shvaća da je razlog zbog koga je smatrala da ga ne može voljeti bilo njeno nepovjerenje u toliku Raifovu ljubav i ljude općenito. Njihov odnos postaje sve jači, bliži i na neki način neraskidiv. Maria je obilježila Raifov život zauvijek, pogotovo nakon rastanka koji nitko od njih nije želio. Ostarjeli Raif-efendija koga upoznajemo na početku i koji nas na kraju ispraća je službenik, suprug, otac dvoje djece koji pri tome pokušava uzdržavati i članove suprugine obitelji. Na žalost gotovo ga nitko od njegove brojne obitelji ne cijeni niti primjećuje, on je samo figura koja osigurava nekoliko novčića za kruh. O tome Raif-efendija piše: "Ljudima nije potrebna tuđa materijalna pomoć i novac već ljubav i pažnja. Kad to izostane, imati obitelj zapravo znači hraniti nekolicinu stranaca." Raifov 'život s dušom' završio je kad i veza s Marijom. No, razlog za prekid Raif će saznati tek deset godina kasnije i to saznanje još će ga više slomiti.
Madona u krznenom kaputu spada u romane s malo, ali duboko razrađenih likova i jednostavnom radnjom u koju staje sva složenost života i međuljudskih odnosa. U ovoj se knjizi potvrđuje da se najvažnije stvari najbolje mogu izreći jednostavnim riječima, a njena najveća snaga je u emocijama. Raif-efendija čovjek je koga razumijemo, žao nam ga je, ali nas i ljuti, jer nam se čini da je mogao bolje podnijeti stvarnost i nastaviti živjeti punim plućima. No, on to jednostavno ne može i kaže: "Toliko sam joj vjerovao da kad sam i tu bio izdan, oduzeta mi je sposobnost vjerovanja."
Autor romana Sabahattin Ali također je imao težak i kratak život. Nakon što je zatvaran iz političkih razloga, 41-godišnji pisac je 1948. ubijen na Bugarskoj granici pod nerazjašnjenim okolnostima. Madona u krznenom kaputu najpoznatije je njegovo djelo u kome ima puno univerzalnih mudrosti, među kojima je i ova: "Bol zbog svake izgubljene stvari, blaga, bilo kakve sreće na ovome svijetu s vremenom se zaboravlja. Jedino propuštene prilike nikad ne iščeznu iz misli i pri svakom prisjećanju zabole čovjeka. Razlog tomu je zasigurno pomisao da je 'moglo i ne biti tako', inače je čovjek uvijek spreman prihvatiti stvari koje smatra predodređenima."
Madona u krznenom kaputu jedna je od onih knjiga čije su rečenice same sebi najbolja preporuka, a da bi se u to i uvjerili roman vam toplo preporučam.
Aleksandra Dimitrijević
Foto: EagerEyes (flickr)
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.