Začitavanje: 'Ludilo kraljeva'

Queen Victoria (1819-1901)

Knjiga povjesničara Viviana H. H. Greena Ludilo kraljeva (Naklada Ljevak, 2009.) nosi donekle netočan naslov, s obzirom na činjenicu da je Green svoj rad započeo poglavljem Rimske orgije o carskom ludilu, a završio s diktatorima dvadesetog stoljeća koji svakako nisu nosili kraljevski naslov. No bez obzira na naslov knjige ili pomahnitalog vladara, glavno pitanje koje je zaokupilo Greena je da li je i koliko je duševno zdravlje državnika utjecalo na političku povijest. Slijedeći taj trag, Green je, možda razočaravajuće za neke, pomalo zanemario sve dramatične aspekte osobnih tragedija koje su se odigrale na europskim dvorovima, kao i detaljniju analizu vladarskih poremećaja. Kako je ludilo i danas djelomično nepoznanica, Green se našao u nezavidnoj situaciji da takvu etiketu nalijepi na osobe o čijim su bolestima ostale rijetke i često iskrivljene naznake, a izvori pristrani.

Stručnjaci nagađaju da li se radilo o tjelesnim uzrocima koji su uzrokovali duševnu bolest, od kojih sifilis zauzima prvo mjesto, zatim encefalitis, epilepsija, ili tajanstvena i rijetka raznobojna porfirija koju je navodno na svoje mnogobrojne kraljevske potomke prenijela zlosretna škotska kraljica Mary Stuart. Drugi nailaze na školske primjere šizofrenije i manične depresije, koje bi objasnile priviđenja, nesuvislost ili nasilne ispade francuskog kralja Karla VI., švedskog Erika XIV. ili danskog Kristijana VII. Rimski car Tiberije najvjerojatnije je bio sociopat, krajnji sebičnjak, koji je živio bez naklonosti ili sućuti za druge, sposoban za svaku okrutnost, a naizgled suvisao i bistar čovjek.

Društvu se pridružuju i cijele obiteljske loze: anžuvinska loza Plantageneta, poznata pod nadimkom 'vražji nakot' zbog izljeva neobuzdanog gnjeva, izrodila je manično depresivnog Ivana Bez Zemlje, tragičnog Edwarda II. i neurotičnog Richarda II; španjolske loze Habsburga i Bourbona kao da su bile uklete: od Ivane I. Lude, kćeri španjolskih ujedinitelja Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljske, potekao je fizički nakazan i psihotičan praunuk Don Carlos koji je iz zabave naređivao bičevanje djevojaka i škopljenje muškaraca. Habsburzi su bili skloni sklapanju brakova među članovima svoje obitelji, te nije nikakvo čudo da je španjolski kralj Karlo II. imao tako izduženu čeljust da je jedva žvakao hranu, bio rahitičan i teško stajao uspravno, a osim toga je bio polupismen, ovisan o majci, te je vjerovao da je začaran. Izgleda da nijedan europski dvor nije bio pošteđen neuravnoteženih vladara: Ivan Grozni i Petar Veliki svojim su sadizmom bacili sjenu na vladavinu Rusijom, Ludvig II. Bavarski je svoju labavu vezu sa stvarnošću iskoristio za gradnju bajkovitih građevina, dok je u Firenci doslovno ludovao homoseksualni i razvratni Gian Gastone.

Vivian Green je ludilo uglavnom i podijelio nacionalno po poglavljima, vispreno nazvanima Švedska saga, Danska lakrdija, Labuđi kralj i Sretne obitelji, dok su čak tri engleska kralja dobila zasebna poglavlja: Kraljevski svetac, Veliki Harry i Ludi Ðuro čije je ludilo uistinu postalo čuveno i ekranizirano, jednako kao i sumanute ženidbe Velikog Harrya VIII.

Nažalost, Green nije pronašao odgovore na pitanja koja se čitajući prirodno nameću. O kojim se zaista poremećajima radilo i što ih je uzrokovalo teško je odgovoriti stoljećima kasnije, no Green često ističe neuobičajena djetinjstva koja su prinčevi i princeze proživljavali, uvjeravani da su Božji izabranici i pod pritiskom obveza koje nisu bile primjerene njihovoj dobi. Sve to ipak ne znači da je Ludilo kraljeva promašena ili dosadna knjiga, naprotiv, Green piše odmjereno znanstveno, s pozicije povjesničara, a ne psihijatra, pa tako kroz psihičku bolest vladarskih figura razjašnjava slabljenje španjolskog carstva ili gubitak engleskih posjeda u Francuskoj. Prenosi i dio ondašnjih prepiski i tračeva koji su se širili kraljevstvima, osobito pikantnima kad se radilo o ljubavnim životima okrunjenih glava, koji su bili jednako neuobičajeni kao i oni sami. Promiskuitet, svetogrđe, krajnja pobožnost, letargija, nasilje i noćna zavijanja; što drugo reći nego: i bogati plaču.

Katarina Brbora