Začitavanje: 'Komunizam kao religija'

Komunizam kao religija: intelektualci i Oktobarska revolucija (Fraktura, 2010.) jedna je od knjiga koju je njen autor glavom i bradom predstavio i u Lijepoj našoj. Mihail Riklin, inače član newyorške akademije znanosti i profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, svoju je knjigu predstavio na Festivalu subverzivnog filma u sklopu tribine 'Razotkrivanje' gdje se javnost mogla pobliže upoznati s tematikom koja je, bez sumnje, zanimljiva mnogim Hrvatima. Sama riječ 'komunizam' (ili 'socijalizam') danas je dovoljna da se film, knjiga, članak ili sam autor nađu u središtu pozornosti, bez obzira na to da li se o komunizmu piše afirmativno ili kritički, a Riklin ne samo da uspijeva provokativnim naslovom na sebe svrnuti pozornost javnosti i čitalaca, već je lako i zadržava čitkim i pronicljivim tekstom, te stilom koji, netipično za filozofa, ne okoliša, već se hvata u koštac sa samom srži stvari. Njegova su poglavlja zato kratka; u prosjeku imaju desetak stranica, što se mijenja tek kad počinje zaista pisati o pojedinim intelektualcima i revoluciji u drugoj cjelini knjige naslovljenoj Vjerovanje bez Boga: Russell, Koestler, Gide i Brecht samo su neki od njih.

Riklin svakako ne štedi komunizam, počevši od samog izjednačavanja s onim što je komunistička ideologija oduvijek držala svojim nemesisom: religijom, a tu su naravno i jasne osude političkog terora i progona koji su obilježili živote generacija u Rusiji i koji bi, po Riklinu, trebali raztrijezniti svakog preostalog apologeta socijalizma. Epilog knjige je jednako iznadprosječan: razotkriva 'novog čovjeka' koji je odogojen u SSSR-u, a za kojeg Riklin drži da ga je ateizam naučio da se ne obazire na onozemaljske nade, a revolucionarna opreznost izliječila od moralnih dužnosti. Osobito je zanimljiv i dio epiloga u kojem na primjeru dvojice ključnih ličnosti sovjetske povijesti, Lenjina i Staljina, ilustrira sudbine dvaju komunističkih ideja u Putinovoj Rusiji. Ispitani učenici u ruskim osnovnim i srednjim školama tako zvuče tragikomično dok opisuju Lenjina kao 'spomenik', 'mumiju', 'zlog predsjednika koji je uzimao od bogatih da da siromašnima da bi na kraju svi postali jednako siromašni' ili 'čovjeka koji je prognao i ubio cara'. Naravno, Riklin demistificira i tu današnju, putinovsku Rusiju kao nedemokratsku, a njene postupke kao neustavne: to je zemlja bez slobode tiska, gdje se progoni oporba, a izostaje neovisno pravosuđe, zemlja o kojoj se istina može pročitati u knjigama Ane Politkovske.

Sve je to Mihail Riklin iskusio i na vlastitoj koži te je dio razloga zašto se preselio u Njemačku sa suprugom Anom Aljučkom. Njegova supruga, pjesnikinja i slikarica, 2003. je u Rusiji održala izložbu Oprez: Religija! na koju su upali ruski nacionalisti koji su poslije bili oslobođeni krivnje, no zato se protiv Ane pokrenuo sudski proces. Maltretiranja koja su uslijedila nakon izložbe otjerala su bračni par u samovoljni egzil u Berlin gdje je Ana Aljučka nestala 2008. godine. Njeno je tijelo uskoro pronađeno, te se pokazalo da je u trenutku krize počinila samoubojstvo. O njenoj je izložbi Riklin napisao knjigu Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigirane demokracije.

Posve je jasno kako je Riklinov rad iznimno važan: u svojoj knjizi ne samo da je opravdano i objektivno kritizirao i komunizam i kapitalizam, te kako ih on naziva, 'nove–stare' elite, već je i ponudio alternativna rješenja ekstatičnom konzumerizmu i agresivnom vlasništvu uvijek kao cilj postavljajući moralno i civilizirano društvo koje u sebe uspješno inkorporira sve svoje članove.

Katarina Brbora
photo: Lonely_Freak (flickr)