Začitavanje: 'Kis'

ZVIJER U NAMA I ZVIJER NAD NAMA

Ako ste Ruskinja, prezivate se Tolstoj, i još se bavite književnošću, pred vama stoji težak zadatak: pisati dobro nije dovoljno, morate pisati sjajno. I upravo to uspijeva Tatjani Tolstoj (autorici čiji su preci Lav i Aleksej Tolstoj) njezinim prvim romanom Kis (Pelago, 2010., preveo Igor Buljan).

Kis se, temom postapokaliptičnog društva u kojem vladaju krajnje siromaštvo, ljudi su mutanti s najrazličitijim tzv. Posljedicama, a čuvanje i čitanje knjiga je zabranjeno, nastavlja na tradiciju izvrsnih negativnih utopija, poput 451 Farenheita, 1984. i Vrlog novog svijeta. Autorica već poznatim elementima tog podžanra znanstvenofantastične književnosti dodaje niz novina, što tematskih što stilskih, te joj to omogućuje stvaranje izvanredno uvjerljivog grotesknog svijeta 200 godina nakon Praska, odnosno nuklearne eksplozije koja je uništila ljudsku civilizaciju.

Roman je smješten na područje nekadašnje Moskve, u gradić Fjodor Kuzmičsk, te prati događaje kojima je u središtu Benedikt, pisar koji prepisuje 'slavna djela' totalitarnog vođe Fjodora Kuzmiča, a to su zapravo djela preostala iz 'prijašnje' civilizacije. Osobitost je zapleta što će neukog, amoralnog, nasilnog i priglupog Benedikta – koji je tipični predstavnik 'novog' čovjeka - upravo čitanje knjiga navesti da postane oličenje zvijeri kis. Kis je, naime, neologizam koji označava strašniju, nevidljivu zvijer koja obitava u šumama oko gradića. Tako je barem shvaćaju tamošnji stanovnici, no ona je zapravo simbol zvijeri u čovjeku, zvijeri koja je uvijek spremna na skok i od koje nema spasa ni bijega. 

Tako je Benediktov svijet dočaran kao groteskno, mračno, surovo i bijedno mjesto o kojem priča pripovjedač ograničenog znanja, koji se čak i legitimira kao 'čovjek iz naroda'. Sraz pripovjedačevog uvida u događanja i tumačenja koje im daje čitatelj stvara niz istovremeno užasnih i smiješnih dojmova. Iako Kis, pripovijedajući o budućem čovjeku, pripovijeda i o zvijeri u nama i oko nas danas, radi se o izuzetno zabavnom i, reklo bi se, 'dubokom' romanu, koji se čita u dahu. Govoreći o totalitarnom i siromašnom društvu čiji se stanovnici najviše boje kisi, govori i o današnjici Rusije; djelo je pisano punih 16 godina, od 1984-2000, u vrijeme velikih promjena u toj državi. No, i čitatelj iz drugih zemalja s užasom će prepoznati tek malo preuveličane elemente vlastite stvarnosti. 

Roman koji uspijeva u potpunosti uvući čitatelja u svoj svijet oslanja se uvelike i na tematske i stilske motive europske literature. U njegovim je temeljima bogata ruska književna tradicija, a izravno se nastavlja na fantastiku Gogolja i Bulgakova. Kako je djelo doista polifono u bahtinovskom smislu riječi – u njemu se, što izravno što neizravno, čuje čitav niz glasova – ono je i predstavnik postmodernizma par excellence. Miješaju se tamo izravni citati Dantea i ruskih klasika sa stilom pripovijedanja ruskih bajki. Tako su i Benedikt i njegova supruga Olenjka donekle oblikovani kao 'izvrnuti' likovi bajki: on kao Ivica Budalica koji je doista budalast, a ona kao 'prazna' ljuštura prelijepe Vasilise. U stilu autorica vrlo uspješno oživljava pripovijedanje tih bajki, koje naprosto 'nosi' čitatelja. Dakako, i tu postoji postmoderni obrat. Za bajku je, naime, krarakteristična upotreba sveznajućeg pripovjedača, pripovjedača koji je uvijek mudrošću 'izvan' i 'iznad' događaja i likova o kojima govori. U Kisi, pripovjedač je priglup i zatucan kao i ostatak likova, što ima dalekosežne posljedice u interpretaciji djela. Kako je sve fokalizirano kroz Benedikta, neka nova kultura i civilizacija ljudi čini se potpuno nemoguća. To je još i naglašeno Benediktovim pasioniranim čitanjem knjiga koje zapravo uopće ne razumije i ne može razumjeti.

Pa može li se onda čovjek othrvati kisi u sebi? Očito, Benedikt i njegovi sugrađani ne mogu. Ali možda suvremeni čovjek, ako doista pročita, proživi i razumije sjajan roman Kis, to može. Kis tako, posljednjim paradoksalnim obratom, vraća vjeru i u čovjeka i u književnost.

Vesna Solar