Začitavanje: 'Kako vojnik popravlja gramofon'

Saša Stanišić, Kako vojnik popravlja gramofon (Fraktura, Zaprešić, 2013., prijevod – Anda Bukvić)

Bilješka o autoru u slučaju romana Kako vojnik popravlja gramofon podjednako je važna kao i sam roman. Saša Stanišić rođen je 1978. u Višegradu. Nakon okupacije Višegrada 1992. (s druge strane nišana riječ je dakako o oslobađanju) odlazi s roditeljima u Njemačku. Studirao je njemački jezik i slavistiku na Sveučilištu u Heidelbergu i Institutu za njemačku književnost u Leipzigu. Radio je kao asistent na Sveučilištu Bucknell u Lewisburgu (SAD). Na njemačkom piše poetske tekstove, eseje i kratke priče koje su od 2001. objavljene u nekoliko antologija i književnih časopisa.

Roman Kako vojnik popravlja gramofon (Wie der Soldat das Grammofon repariert) objavio je 2006. i ušao s njim u najuži izbor za njemačku knjigu godine.

Slično kao i Fatih Akin, jedan od najboljih njemačkih režisera mlađe generacije (rođen 1973.), Stanišić pripovijeda na njemačkom jeziku i apsolutno je dio njemačke kulture, no junaci njegovih priča i ono o čemu pripovijeda dolaze iz domovine njegovih roditelja (kao Cahit i Sibel iz Akinovog Gegen die Wand koji su djeca turskih doseljenika).

Kako vojnik popravlja gramofon priča je o odrastanju u Višegradu, o načinu na koji rat brutalno prekida djetinjstvo glavnog junaka, razdvaja obitelji i zauvijek mijenja živote baš svih koje je dječak Aleksandar poznavao, a čija imena je zapisao u bilježnicu sjećanja.

Kao i svaka dobra ratna priča i Stanišićev Vojnik duboko je antiratno djelo. Spuštajući stvar na dramu pojedinca ili obitelji, kao što je to ovdje slučaj, rat nam se ukazuje u svom punom užasu. Vrlo je teško pisati iz perspektive djeteta. Svijet kakvima ga vide i osjećaju djeca potpuno je različit od istog tog svijeta gledanog očima odraslog čovjeka.

Stanišićev Aleksandar uvjerljiv je i originalan pripovjedač. On je dijete iz tipične prijeratne jugoslavenske obitelji. Djed Slavko, čijom smrću započinje roman, kao i svaki djed lišen roditeljskih obaveza da se u određenim situacijama mora biti i strog, ima veliku i važnu ulogu u dječakovu životu. Njegovom smrću završava onaj najbezbrižniji dio odrastanja, s njim polaku nestaju i vrijednosti u koje je djed vjerovao. Bratstvo i jedinstvo, i sve one druge ideje koje su u skladu s idejama druga Tita i sa Statutom Saveza komunista Jugoslavije. Već u drugom poglavlju nazire se dolazak nečeg prijetećeg i nepojmljivog. Odjednom se nekom od susjeda Aleksandrovog pradjeda i prabake više ne sviđaju pjesme koje naziva 'turskim zavijanjem' ili 'ustaškim pjesmama', popio je i sad želi čuti neke druge, slavne pjesme. Tako to krene. Pjesmom. I pištoljem koji se potegne da bi se pjesma zaustavila.

To prijeteće i djetetu nepojmljivo, to što se valja poput najcrnjeg oblaka nema tko zaustaviti. Djed Slavko koji bi definitivno mogao, već je pokojni, a ovi drugi među odraslima kao da ni sami ne razumiju što se sprema.

Gledajući s prijateljem Edinom kako automobili natovareni svim i svačim polako napuštaju grad, Aleksandar se pita što se to događa. Zašto ljudi odlaze iz Višegrada? I ako već idu privremeno, zašto voze sve te stvari sa sobom? Djeca postavljaju teška pitanja. Aleksandrova obitelj ostaje. Na grad počinju padati granate. Dolazi vojska da oslobodi Višegrad. Od čega to da ga oslobodi, pita se Aleksandar. Svi poznati i nepoznati premještaju se iz stanova i kuća u podrume. Tu je i Asija, djevojčica iz jednog od 'oslobođenih' sela oko Višegrada. Djevojčica koju Aleksandar neće zaboraviti.

Došao je uskoro dan kad i Aleksandrova obitelj napušta grad. Prvo će u Beograd kod familije, ali tamo ne mogu ostati dugo jer neki susjedi imaju problema s maminim imenom, pa odlaze u Njemačku.

Godine prolaze, a Aleksandar ne prestaje pisati Asiji. Ne zna ni kako se preziva, no svejedno joj piše. Čuo je da je negdje u Sarajevu. Je li uopće ikad postojala Asija, pita se, ili ju je možda izmislio?

Kako vojnik popravlja gramofon, bosansko-njemačkog autora Saše Stanišića kao i svaka velika i dobra priča ima moć da vas nasmije i rastuži u isto vrijeme. Baš kao i život.

F.B.
Foto: Guim Bonaventura i Bou (flickr)