Začitavanje: 'Izgubljeni raj'

Pisac koji jest, a možda i nije sam Cees Nooteboom (1933.), nizozemski suvremeni klasik, u avionu spazi prelijepu ženu. Ona čita knjigu kojoj on, ma koliko se nagledavao, ne može vidjeti naslov. Znatiželju mu ne taže ni šarene stranice magazina avionske kompanije, obojane postkolonijalnim šikom. Aboriđini, favele, ... (Spoilers ahead!)

Davno nisam čitao roman koji ima prolog i epilog, osim možda neke fantasy epopeje kojoj pravila žanra nalažu pompoznost. Rečeni Nizozemac u Izgubljenom raju (Fraktura, 2010.) takav način zagrađivanja teksta koristi kao svojevrsnu invokaciju koja je više koketiranje s muzom, istom lijepom ženom iz prologa koja je u epilogu putnica vlaka. Njih dvoje raspravljaju o povijesti kao o nizu nesporazuma, evocira se i Kleeov Angelus Novus u Benjaminovoj interpretaciji, a Nooteboom se malo igra Charlieja Kaufmana stavljajući ženi u ruke uopravo ovu knjigu o kojoj danas pišem u 'Začitavanju'. Prilično trezveni prolog i epilog dijelom tumače meko snovito meso romana u kojem Nooteboom priča o neobičnom paru.

Brazlilka Alma vođena nekom tamnom željom odluta u favele. Doživjevši okrutno zlostavljanje, odluči s prijateljicom, prsatom valkirom Almut, otići na duhovnu obnovu u australski outback. Odlučile su završiti maserski tečaj da bi se mogle izdržavati putem. Obje su povjesničarke umjetnosti, Alma obožava anđele. Ma koliko se opsjedala urođeničkim crtežima, u njih ne može proniknuti. Almino mudrovanje ponegdje je naporno i neuvjerljivo. Nooteboom ipak zna na nekoliko mjesta uhvatiti čitatelja nespremnog, povezujući sveto i profano (vječnost i prdac, recimo) u zgodan poligon za plasiranje svoje filozofije.

Erik Zondag, sredovječni nizozemski književni kritičar, uspješno se bavi odstrelom nadobudnih mladih pisaca i zabludjelih klasika. Pod pritiskom okoline završit će na kurama za mršavljenje i detoksikaciju u Austriji. Tamo gdje se šiljati planinski vrhovi i neće činiti toliko različitima od užarenog busha, naviknut će se na nadrealne postupke liječenja.

Alma i Erik susreli su se prvi put u Perthu, ona je glumila anđela u performansu. Slučajno su se potom sreli godinama poslije u Alpama, ona kao njegova maserka. Erik ne uspijeva pridobiti Almu, ali uvijek će imati uspomenu da je u Perthu ljubio Pravog anđela.

Australija – Austrija osovina je i naivne i smjele podudarnosti na koju Nooteboom taloži svoja razmatranja. U njegovom tekstu snažna opća mjesta poput Miltonova Raja ili Botticellijeva Navještenja ne strše, utapaju se u zaigranu masu povijesnog, intimnog i filozofskog. Izgubljeni rajevi (Almina narušen intima, Erikova potonula veza) ustupaju mjesto rajevima za kojima se traga i apsurdnosti same potrage. 

U doba kad anđeli u tinejđerskim i zavjereničkim romanima pokušavaju istisnuti vampire i templare, potajno sam priželjkivao barem malo nonšalantne magije. Nooteboomov je anđeo na moju žalost tek simbol izgona, nemogućnosti kontakta i takvih stvari. Ipak, pokazalo se da nobelovci znaju biti korisni u predasima trošenja svojeg milijuna. Coetzee u osvrtu na Raj primjećuje da: "Nooteboom svojom bajkom sugerira da se duševna glad ne mora nužno tažiti neposrednim transcendentalnim iskustvom, odnosno da prihvaćanje estetske iluzije može odvesti dušu u neslućena prostranstva." Kad ju je Erik sreo Alma je sudjelovala u performansu u kojem su se ljudi odjeveni kao anđeli pojavljivali na raznim gradskim lokacijama (bio je to stvarni performans kazališne redateljice Deborah Warner održan u nekoliko gradova početkom nultih). Iako nas neće dovesti do bogzna kakvog epiloga, samozavaravanje i nije toliko loše.

Srđan Laterza
photo: GentlemanLoser (flickr)