Začitavanje: 'Izgubljene pobjede'

Feldmaršal Erich von Manstein bio je najbolji njemački vojskovođa u Drugom svjetskom ratu. Zapravo, bio je jedini koji je znao sve: strategijski osmisliti operaciju (kao što je učinio osmislivši njemački napad na zapadnu Europu u proljeće 1940. godine), voditi velike formacije u ofenzivi, ali i ono što je vojno gledano najteže - voditi velike formacije u povlačenju. Sasvim dovoljno da ga Basil Liddell Hart jednostavno proglasi za vojnog genija. Eh, sad, kad je taj von Manstein bio takav onda je i očekivano da je napisao najbolje vojne memoare o Drugom svjetskom ratu s njemačke strane. Ti su memoari nešto više od pola stoljeća nakon objavljivanja doživjeli i prvi prijevod na hrvatski jezik -  Izgubljene pobjede, Erich von Manstein (Naklada Stih, Zagreb, 2007. prevela Alemka Mirković). U Beogradu su prevedeni prije 40 godina, ali je to izdanje gotovo nemoguće naći čak i u dobrim knjižnicama.

Memoari von Mansteina kombinacija su sitnih povijesnih 'štikleca' (recimo o tome na koji je način u slobodno vrijeme feldmaršal von Rundstedt čitao krimiće, kako su mu na Crnom moru pomogli hrvatski mornari ili kako su se zapovjedništva za vrijeme kampanje u Francuskoj smještala u udobne dvorce, a u doba kampanje u Sovjetskom savezu gdje god se stiglo) i vojne analize bitaka u kojima je sudjelovao sve do proljeća 1944. godine kad ga je Hitler umirovio. Te su vojne analize (preporučuje ih se čitati uz zemljovid) najvažniji i najbriljantniji dio knjige. Tek nešto malo manje važan dio knjige je Mansteinova analiza Hitlera. On ga gleda kao političara koji se bavi vojnim poslovima u koje se pak ne razumije dovoljno, a u čemu ga dodatno limitira činjenica da je političar i još k tome diktator. S Hitlerom često u paketu dolazi i Göring (nešto manje često i Himmler) i tu se vidi sva dubina jaza u nacističkoj Njemačkoj između nacista koji su htjeli biti vojskovođe i vojnika koji zapravo nisu mnogo razmišljali o političkim ciljevima, ali nisu htjeli da im se politika operativno petlja u vojnički posao.

Međutim, iz knjige, kako je i red, izbija narav i svjetonazor von Mansteina. On je ponajprije njemački časnik imperijalnog kova. Za njega su Rusi, iako im nikad ne odriče hrabrost (dapače), ipak nešto manje vrijedni i nešto divljiji ljudi. Navodi da su već početkom rata u Sovjetskom Savezu činili zvjerstva, ali o tome da su i Nijemci činili kojekakve zločine nema spomena, osim zloglasne 'komesarske naredbe' (koje je on, naravno, odbio izvršavati). Imperijalni njemački duh pruskog oficira razvidan je i u činjenici da Manstein kao pravi vojnik ne razmišlja mnogo o politici. Kada iscrpno opisuje ratne operacije na tlu SSSR-a on ne postavlja pitanje "što mi radimo u tuđoj domovini?". Za njega je napad na SSSR bio gotovo samozadan, jer da nije Njemačke napala SSSR, on bi napao Njemačku, dakle Njemačka je morala napasti SSSR. Geopolitička razmišljanja i inače su slabiji dio ove vojno impresivne knjige.

Tihomir Ponoš