Začitavanje: 'Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma'

Thomas de Quincey (1785.-1859.) upoznao je Samuela Taylora Coleridgea tijekom posjeta mondenom gradiću Bathu. Coleridge ga je upoznao s Robertom Southeyjem i Williamom Wordsworthom, s kojima je neko vrijeme živio u Jezerskom području, epicentru engleskog romantizma. De Quinceyjeve Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma (Zagrebačka naklada, 2010.; prevela Milena Benini) tako pršte referencama na romantičarske pjesnike, a sam se svojim djelom u povijesti književnosti pozicionirao kao njihov posrnuli sidekick, ustoličivši lik intelektualca ovisnika.

De Quincey se s opijumom, tj. laudanumom, alkoholnom tinkturom ekstrakta maka, nije upoznao u kraju gdje rastu sunovrati, već 1812. u sumornom Londonu, gdje je njime blažio tjelesnu bol. Desetak godina nakon susreta s drogom, u London magazineu počele su u nastavcima izlaziti Ispovijesti, otada ukoričene par puta i u de Quinceyjevoj redakciji.

De Quincey svoje iskustvo ovisnosti razlaže školski, podijelivši ga u dva dijela. U prvom se predstravlja kao hipersenzibilni vunderkind koji svojim poznavanjem grčkog jezika i kulture parira sveučilišnim profesorima. Upozaje nas i sa svojom žarkom željom da se što prije domogne tih sveučilišta. Ne dostiže akademsku slavu, već neko vrijeme provodi kao beskućnik u Londonu, upoznavši 'Ann', djevojku koju neće zaboraviti ni u najdubljim opijumskim snovima.

Većinu drugog dijela sačinjavaju Užici opijuma, dok treći dio sadržava snovite iskaze o zlima ovisnosti o opijumu. De Quinceyjevo 'slavljene' droge proizvelo je najbolje dijelove Ispovijesti, radilo se o analizi slušanja glazbe pod utjecajem droge ili o slavljenju udobnosti kolibice pune knjiga, dok vani vlada zima. Referencama na suvremene pjesnike, Miltonov Izgubljeni raj i filozofiju prosvjetiteljstva ispunio je relativno kratak tekst u kojem se ne usteže od brojnih digresija. Uglavnom mu je najmilija (hinjena) suptilnost, ali ga ponekad opijum tjera da se jasnije izjasni ("Oh, pravedni, profinjeni i moćni opijume! koji donosiš umirujući balzam srcima bogatih i siromašnih podjednako, za rane koje nikad neće zacijeliti...!").

De Quincey možda nije toliko elokventan u opisu loših koliko dobrih strana uživanja u kapljicama laudanuma. Ipak, priznanje da bez pomoći supruge nije bio u stanju urediti svoje tekstove, dovoljno govori o oronulosti prouzrokovanoj kapljicama koje su u onodobnoj Engleskoj bile legalne. Jade opijuma čine mahom snoviđenja u kojima de Quincey motive iz podsvijesti miješa sa stihovima svojih poznatih pjesničkih suvremenika.

Poseban je cinizam de Quincey sačuvao za onodobne liječnike i njihovo poznavanje oviosnosti  o opojnim tvarima. To je i jedan od razloga zašto su nastale Ispovijesti, kojima nije dugo trebalo da postanu referento mjesto u popularnoj kulturi i utemelje čitav jedan pravac u književnosti. De Quincey je opijum uzimao s namjerom da proširi svijest i postane pisac kakvim je smatrao da može postati, ali ga povijest nije zapamtila kao Wordsworthova parnjaka. De Quincey ne nudi opijumski chic, već se iskazuje kao vrstan opisivač beznađa.

Srđan Laterza