Začitavanje: 'Grizodušje'

Nagrađivanu japansku spisateljicu Yoko Ogawa (1962.) predstvljaju u zbirci Grizodušje (Vuković&Runjić, 2009.) četiri kraće proze lakonskog izraza i snovite jezovitosti.

Ayu, protagonistica pripovijetke 'Bazen za skokove u vodu', tinejdžerica je čiji pobožni roditelji drže sirotište. Zavideći ostalim siročićima na mogućnosti da ih netko posvoji, Ayu tješe jedino sati u kojima može promatrati Juna, mladića iz sirotišta, kako trenira skokove u vodu, diveći se njegovom skladnom i gipkom tijelu. Osjećajući se zanemarenom, povučena Ayu otkriva i okrutniju stranu svoje persone, uživajući u mučenju djevojčice Riu u velikoj glinenoj posudi, a potom i trovajući je pokvarenom kremšnitom. 'Ekspres-restoran uvečer i bazen po kiši' pripovijetka je o ženi koja voli slušati ljude i muškarcu čije djetinje traume obilježava odvratni miris školske kantine i nevičnost plivanju. 'Dnevnik o trudnoći' ne vodi trudnica, nego njena sestra. Kroz priču o odnosima u obitelji, Ogawa nas upoznaje s pripovjedačicom koja svoju okrutnost, koje kao da nije niti svjesna, otkriva hraneći sestru marmeladom od grejpa koji je možda kontaminiran kancerogenim pesticidom. Posljednja pripovijetka, 'Studentski dom', naoko nalikuje dobrom predlošku za minimalistički japanski horor. Dom u kojem doslovce nestaju studenti vodi upravitelj bez noge i obje ruke. O njemu se počinje brinuti žena čiji nećak nestaje, nakon što je kratko živio u domu. Nju progoni zvuk zujanja pčela i crvenkasta mrlja na stropu.

Ogawa je svoje pripovijetke smjestila u mirna, ponekad maglovita gradska predgrađa, otkrivajući mračne nagone koji vrebaju s periferija psihe njenih likova. Pripovjedačice su mlade žene, koje svoje okoliše opisuju detaljno, a svoja stanja daju u najkraćim crtama. One su često pasivne, fokus im se ponekad zamagljuje, proza se njiše na ivici sna i jave. Okrivajući svoju okrutnost i morbidne porive, one reagiraju na svoje mjesto u društvu, život na periferiji koji jesu ili nisu odabrale. Kroz sve četiri pripovijetke provlači se potka seksualnosti: u 'Bazenu za skokove u vodu' ona je jasna poput glatke površine vode u koju penetrira skakač, a u ostalima je zatomljenija, očitujući se u divljenu snazi muškog tijela ili u motivu prstiju koji povezuje sve pripovijetke.

Četiri pripovijetke ove zbirke čine zaokruženu cjelinu, koja se može čitati kao roman: objekti pripovijedaju na isti način, povezuju ih neke iste preokupacije, spominju iste motive. Maglovita praznina u pripovijetkama glasnija je od opisanog, a životni opisi ljudskih odnosa, manje ili više autističnih, posuti su jezivim zrncima frustracije.

Srđan Laterza