Začitavanje: 'Globalni hladni rat'

Jedna priča o dva carstva i trećem svijetu. To je, ukratko, siže knjige norveškog povjesničara Odd Arne Westada Globalni hladni rat - velike sile i Treći svijet (Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2009., s engleskog preveo Zoran Bošnjak, stručna redakcija i pogovor Tvrtko Jakovina).

Prije pokoje rečenice o samoj knjizi, pohvalimo nakladnika zbog činjenice da je hrvatski prijevod Westadove knjige objavljen nepune dvije godine nakon izvornika, a riječ je ipak o vrhunskoj, višestruko nagrađivanoj knjizi jednog od najcjenjenijih povjesničara hladnoga rata.

Tko iska hladnoratovske špijunske priče o check pointu Charlie /naslovna/, o utrci u naoružavanju, o svemirskoj utrci, Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine i druge teme koje se uobičajeno smatra tipičnim hladnoratovskim u izvrsnoj Westadovoj knjizi neće ih naći. Međutim, iz nje će zaključiti, ako ništa drugo, da je hladni rat bio doista globalni (a ne tek europski s pokojim odjekom izvan 'stare dame'). Nasuprot sad već klasičnoj školi hladnoratovske historiografije koja u žarište stavlja ekonomiju i geopolitiku, Westad u centar stavlja ideje i svjetonazore hladnoratovskih političara. Sasvim je zgodan štos sa suprotstavljenim velesilama - SAD-om i SSSR-om da je ova potonja postala u punom smislu velesila, dakle mogla globalno djelovati tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odnosno tek na isteku trećeg desetljeća hladnoratovskoga sukoba. Tek je tada SSSR postao sposoban intervenirati i voditi politiku daleko od svojih granica, a to znači da je tek tada postao doista sposoban voditi politiku u Trećem svijetu.

Treći svijet u doba hladnoga rata postao je poprištem (ponekad i doslovno) sukoba dvije države koje su izvorno bile antikolonijalne. Dakle, nakon što su se brojne zemlje ponajprije Afrike riješile svojih europskih kolonijalnih gospodara postale su žrtvama suprotstavljenosti SAD-a i SSSR-a. No, iako izvorno antikolonijalne u usporedbi s europskim kolonijalnim silama, obje su države imale i svoj ako ne kolonijalni, onda svakako imperijalni historijat, što Westad odlično analizira. Obje su države u razdoblju svoje vlastite ekspanzije u 19. stoljeću svoj imperij gradile ne prekomorskim osvajanjima poput europskih država, nego osvajanjem njima susjednog slobodnog i u države neorganiziranog ili slabo organiziranog teritorija. Mlade SAD tako su se širile na zapad prema Pacifiku, carska Rusija na istok prema Kavkazu i Sibiru. Takvo povijesno ishodište kad mu se pridoda ideologijska komponenta i globalna suprotstavljenost svugdje i u svemu omogućila je pretvaranje Trećega svijeta u još jednu hladnoratovsku arenu. U konačnici za zemlje Trećeg svijeta nije se mnogo toga promijenilo. Formalno su se osamostalile, ali se u njima i dalje odvijala borba za uspostavu nečije inozemne dominacije, a moguću žestinu sukoba podjarivalo je ono što Westad naziva gotovo apokaliptičnim strahom od posljedica protivnikove pobjede.

Westad suvereno šeće svijetom - Indonezijom, Vijetnamom, Angolom, Kubom, Afganistanom ili Nikaragvom i pokazuje kakav je bio utjecaj globalnog sukoba na njih, ali i kako su one utjecale na globalni sukob. Zaključno, tko želi razumjeti i današnju politiku SAD-a prema tim zemljama, ali i zbivanja u podsaharskoj Africi, američkom kontinentu južno od Rio Grande i golemom dijelu Azije, neka uzme u ruke izvrsnu Westadovu monografiju.

Tihomir Ponoš