Začitavanje: 'Gašpar, Melkior i Baltazar'

Samo Matej o tome pripovijeda u svojem Evanđelju, ne navodeći ni koliko je kraljeva bilo ni kako su se zvali. Jedini su detalji tri dara koje su donijeli kraljevi – zlato, tamjan i smirna, pa se tako pretpostavilo da je kraljeva bilo koliko i darova. Ostatak se priče oblikovao iz apokrifnih spisa i legendi.

Istraživanje mitova (objavio je, primjerice, obradu Goetheove balade o kralju vilenjaku) dio je književnih stremljenja Goncourtovca Michela Tourniera, istaknutog francuskog književnika koji se ne obazire previše na prozne trendove, pripovijedajući bremenitim klasičnim stilom. Kod nas je prilično prevođen (Vuković&Runjić izdali su mu roman Meteori, zbirku memoarskih pabiraka Slavlja i zbirku pripovjetki Ponoćna ljubavna gozba), a roman Gašpar, Melkior i Baltazar izdao je Ceres 2000. godine.

Preispitivanje i dekonstrukciju mita, i to onog koji drži jedno od najzapaženijih mjesta u zapadnoj kulturi, Tournier započinje rekonstrukcijom života triju kraljeva, raskošno oživljavajući Stari Istok. Vjeran alegorijskom pristupu, Tournier im je pridružio tri žudnje, koje ih izjedaju i vuku ka cilju. Gašpara, crnog kralja Meorea opsjedaju misli o plavokosoj feničkoj robinji s kojom je uspostavio kompleksan odnos. Baltazar, kralj Nipura, žudi za lijepim stvarima i umjetnošću, a Melkior, kraljević od Palmire sanja o prijestolju. Plemenitoj trojici Tournier dodaje i četvrtoga – Taora, kraljevića od Mangalorea, koji će u romanu doživjeti najveću transformaciju. U susretu s Kristom kraljevi će promijeniti odnos prema svojim žudnjama, mijenjajući svoje živote.

Legende su od nas sazdane. Svoju istinu crpe iz naših srca. Čim u njima ne prepoznajemo vlastitu priču, one su mrtvo drvo i suha slama. Tako razmišlja Gašpar, a u svom pogovoru Marija Paprašarovski zaključuje:

Iz današnje perspektive (...) prepoznajemo obris transcendentalnog humanizma Luca Ferryja koji, nastavljajući tradiciju od Rousseaua i Kanta preko Husserla i Levinasa, potvrđuje vjerovanje da tajna prebiva u srcu ljudskog bića. A 'ljudsko' se može prevesti jedino pojmom 'transcendentalno', što označuje sposobnost bića da se izdigne onkraj svih određenja kako bi prodrlo u područje svetog, odnosno apsolutnog, kao to filozofi radije zovu. Za razliku od pomodnoga francuskog filozofa devedesetih, Tournierova misao je plastična i svježa: pršti. Unatoč svojoj općepoznatoj podlozi dopire do nas jer umjetnost je sama po sebi čin vjere, a ne tumačenje svijeta. Ako nam se to čini smiješnim, zapitajmo se radije što se to s nama dogodilo. Tournier nas uvijek iznova vraća tom pitanju.

Srđan Laterza