Začitavanje: 'Energetski bljesak'

Energetski bljesak (Naklada Ljevak, 2009.) engleskog novinara Simona Reynoldsa jedna je i jedina nezaobilazna knjiga za opću kulturu partijanera i onih koji su s ekstazijem prošli i nešto više od tek ispucavanja na plesnom podiju. S njenom su tematikom domicilni alternativci jako dobro upoznati, već i zato što je prvo izdanje objavljeno 1998. godine, te zahvaljujući šopinzima po Londonu ili Minhenu. Tradicionalno i generacijski, knjiga spada u asortiman memorabilija, poput krpica ili ploča bez kojih bi određene dekade života bile još mutnije nego li su bile, a istodobno, kao priručnik u rekapitulaciji potrage za samim sobom, knjiga parira i jednom Castanedi.

Reynolds kaže kako je želio ispitati sociopovijesne razloge zašto je oko delirija izrasla čitava kultura, te da je to pravi razlog zašto se knjiga neprestano prebacuje između historijskog perfekta i napetog prezenta narkoglazbenog sučelja. Raynolds je još objavio knjige o hip-hopu (Bring The Noise) i post-punku (Rip It Up And Start Again), a kao pravi žanromanijak izmislio je termin post-rocka. Radi se sve redom o scenama koje su u Zagrebu i Hrvatskoj ostavile značajan trag i imale svoje istaknute predstavnike. Od novinara na koje je izvršio velik utjecaj, svakako je tu generacija Nomadovaca, a pogotovo glavni urednik časopisa Tonći Kožul, dok je recentniji primjer Zoran Roško (Zareza i emisija 'Alternet'), koji je prigrlio i mnogu reynoldsovsku postmodernističku nomenklaturu.

Sam je Zagreb, pod utjecajem njemačkog ravea, svojevremeno krajem 1990-ih godina bio snažno prigrlio rave, no na Reynoldsovoj mapi zacrtan je u poglavlju o tranceu. Govoreći o odjecima, piše, "postoje scene psy-trancea u zemljama za koje nikad ne čujete kad se priča o drugim, modernijim, vrstama techna; Makedoniji, Kolumbiji, Poljskoj, Švicarskoj, Boliviji, Hrvatskoj, Portugalu." Stil koji pritom stvara kako bi fenomenološki opisao glazbene i društvene pojave graniči s poezijom, poput "ako ste čuli goa trance 1994., i otpisali njegove kovrče sintisajzerskih arpeggia i mandalasto-mandelbrotovske navoje u teksturi kao komično, kozmičko-hipijevsko sranje, mogao bi vas iznenaditi način na koji je mutirao."

Knjizi se često zamjeralo da je pisana iz vizure ljubitelja rocka, no autor tu retoričku strategiju opravdava mobiliziranjem znatno većeg broja publike, pogotovo starije te posljedično uspostavljanjem komunikacije s generacijom koja se semantički pogubila u mreži novih rituala. Pa tako spominje njujorški koncert dub ambijentalne techno skupine The Orb iz 1993. godine na kome se zajedno s publikom sastavljenom od šesnaestogodišnjih rejvera gužvala i kimala glavom dugokosa boema sljedbenika grupe The Grateful Dead. Rock kao strategija za premošćivanje bedema između očeva i sinova tako je funkcionirala i u nazivu najvećeg zagrebačkog rave-partyja, 'Future Shocka'. Naziv je bio posuđen s naslova futurističkog rock-albuma projekta Iana Gillana iz Deep Purple, inače motora konzervativnog građanskog hard-rocka. Svi ti socijalni slojevi i prepoznavanje urbanog folklora i plemenskih supkultura, utkani su u fino tkanje ove knjige napisane s odličnim reporterskim uvidom sa samog terena, kao da je prepričana čitatelju u jednom dahu.

U vremenima kad je popularnost elektronske glazbe, ali i poslovično krajnje nesnalaženje kulturnih i političkih elita, dovelo do toga da 'opojne droge', poput gljiva i ecstasyja, izgube svoj atribut i ostanu samo 'droge', ikakav frontalni napad na ovu energetsku materiju nekog okorjelog i pravovjernog rock-kritičara izazvao bi salve podsmijeha, na sličan način na koji je to izazvao intervju s 50 Centom. I hvala Bogu da je tako, jer je napokon svanulo onih pet minuta za generaciju koja svoju misao na vječnost uzdiže prema nebesima bez upaljača u ruci, a kamoli kukajući za Johnnyjem, Sacherom i Milanom…". Devedesete su napokon – in!

Vid Jeraj