Začitavanje: 'Dvorac u šumi'

Lik i djelo Normana Mailera bili su provokativni i kontroverzni od njegovog samog stvaralačkog početka i takvi su ostali i do dana današnjega. Pisac, novinar, redatelj i nepopravljivi ženskaroš na književnom je nebu zasjao ratnim romanom Goli i mrtvi, a 2007. ga zauvijek napustio netom izdavši Dvorac u šumi (Vuković&Runjić, 2008.) u kojem se upustio u genezu poremećene ličnosti Adolfa Hitlera. Jasno je zašto se Mailer, rođenjem Židov, a uvjerenjem komunist i k tome sudionik Drugog svjetskog rata, upustio u taj pothvat, ali je bilo manje očekivano da će svoju priču ispripovjediti kroz usta nadnaravnog bića, vraga Dietera. Dieter se na početku predstavlja kao jedan od SS časnika kojemu je povjerena zadaća od samog Himmlera da istraži Führerovo možebitno židovsko porijeklo, no vrlo brzo saznajemo da je u žiži Himmlerova interesa zapravo incest u obitelji Hitler, za kojeg Dieter pouzdano zna da se dogodio. I to više no jednom.

Vragove nadnaravne moći omogućuju nam putovanje puno dalje i dublje u povijest obitelji, pa čak i misli i osjećaje Hitlerovih koji tako dobijaju jednu bizarnu, ali za čitatelja uvjerljivu garanciju autentičnosti. S Dieterom ćemo tako 'prisustvovati' začeću malog Adolfa, nesretnoj sceni koja je Maileru posthumno donijela nagradu Bad Sex in Fiction i u kojoj je naznačeno da je budući diktator barem jednim svojim dijelom vražji okot. Pomalo neuobičajeno objašnjenje od čovjeka koji je većinu života proveo kao ateist, zar ne? No posljednji Mailerovi intervjui otkrivaju da je pred kraj života ipak odlučio povjerovati u Boga, a kao marksist, kako sam naglašava, čvrsto je vjerovao u suprostavljene sile, pa je tako postao siguran i u postojanje Zloga. Prvo je pisao o Isusu Kristu u Evanđelju po sinu (Izvori, 1997.) a zatim se posvetio Antikristu, gospodaru rata i smrti, Adolfu Hitleru.

Seciranje Hitlerova djetinjstva nužno je uključivalo cijelu njegovu obitelj s posebnim freudovskim osvrtom na mamu i tatu Hitler: Aloisa i Klaru. Otac je očekivano dominantan, a majka pretjerano brižna. Prema sinu razvija svojevrsnu opsjednutost u kojoj poseban užitak pronalazi u mijenjanju Adolfovih pelena prilikom čega njegov anus potajice naziva ružinim pupoljkom (die Rosenknospe). Osim straha od oca i zaglavljivanja u sadističko-analnoj fazi jednom je prilikom i svjedokom seksualnog odnosa svojih roditelja te mnogo češće žrtvom iživljavanja starijeg polubrata Aloisa. Dieter nam potom odgovorno tvrdi da je istinita i glasina da je imao samo jedan testis.

No Mailer krivicu ne prebacuje potpuno na Hitlerovu obitelj, već preko Dietera otkriva da je i sam Maestro/Sotona, baš u malom 'Adiju' vidio golem budući potencijal za rušenje civilizacije, cilj kojemu Zlo neprestano teži. Usprkos tom fantastičnom momentu i nezdravim odnosima u obitelji Hitler (fizički se manifestiraju kao dvostruki incest između Aloisa i Klare) Mailerova proza bilježi okoliš i vrijeme koji kao da pogoduju izobličavanju ličnosti, a to je onemoćala Habsburška Monarhija desetak godina prije Prvog svjetskog rata. Gotovo istim tim vremenom bavi se Michael Haneke u svom filmu Das weisse Band - Eine deutsche Kindergeschichte (Bijela vrpca) /naslovna/, nominiranom za dva Oscara i pobjedniku Cannesa 2009. No iako se radnja odvija na sjeveru Njemačke, fokus ostaje na djeci koja nerazumljivim nasiljem odgovaraju na rigidno seosko okružje u kojem su svjedoci dubokih klasnih podjela, strogog patrijarhata i vjerske zadrtosti. Heneke je izjavio kako mu je namjera bila istražiti korijene zla, konkretno nacizma i fašizma, i tu se Das weisse Band susreće s Dvorcem u šumi. Atmosfera je savršena, ali nije posve 'mailerovska', svejedno, i Heneke i Mailer udarili su u neke iste žice što je teško ignorirati.

Katarina Brbora