Začitavanje: 'Crni rajevi'

Clermont-Ferrand

Crni rajevi Pierra Jourdea još je jedan roman iz Sysprintove biblioteke Karizma iz koje smo u Začitavanju već predstavili neke od naslova kao što su Utz Brucea Chatwina i Hrabri mali krojač Erica Chevillarda. Poklopilo se tako da je i Jourde svoje Crne rajeve posvetio upravo Ericu Chevillardu, nagrađivanom piscu zapaženom po suradnji s izdavačkom kućom Les Éditions de Minuit čiji su suradnici poznati kao vodeći eksperimentalni pisci na francuskom jeziku. Kad tome pribrojite i činjenicu da vas posvuda po internetu pejstana bilješka o piscu upozorava kako je Jourde poznat po svojim pamfletima protiv degradiranja književnosti jasno vam je da se radi o punokrvnom, višeslojnom i zahtjevnom romanu koji svojom tematikom i ozbiljnošću iskače iz svakog prosjeka.

Jourde nas vodi u provinciju Auvergne u samom srcu Francuske, točnije u gradić Clermont-Ferrand gdje su tri muškarca dijelila dio djetinjstva. Jedan od njih nam i pripovijeda priču. Postao je pisac i pripovijedanje je dio njegovog posla, ali i dio njegovog 'ja'. Očito je da Jourde koristi njegov glas da iznese vlastita stajališta o današnjoj književnoj sceni i njenoj umjetničkoj vrijednosti: postalo je moderno vječito propitivati nešto, ali ne nuditi konkretne odgovore, ili, primjerice, biti na državnoj plaći i pisati po narudžbi, a u isto vrijeme njegovati imidž pisca s margine koji provocira i piše bez kompromisa kao što čini i sporedni lik anoreksične i nedruželjubive spisateljice koja s našim pripovjedačem dijeli krov u provincijskoj vili koju plaća država. Preostala dva spomenuta muškarca, pripovjedačevi prijatelji iz djetinjstva, različiti su kao nebo i zemlja. Boris je izrastao u zadovoljna i sretna čovjeka s uspješnim brakom i toplom, filmski idealnom obitelji, dok je François, najinteligentniji i najosjetljiviji od trojice postao sjena sebe samoga, nemiran i izmučen duh čija priča uporno progoni Jourdeova pisca desetljećima. Nesrazmjer Françoisove inteligencije i dobrote s onime što čini sebi i drugima otkriva kako korijen zla ne leži uvijek u nedostatku ljubavi i obiteljske topline, već u ljudskoj prirodi da potrebu za prihvaćanjem smatra slabošću koju se treba izliječiti okrutnošću, podrugljivošću te ako je potrebno i nasiljem. 

U pozadini Françoisove priče ipak dominira povijest njegove obitelji koja potječe sa sela u okolici Clermont-Ferranda čiji se mlađi naraštaji polako pretvaraju u malograđane pune prijezira prema selu i onom dijelu rodbine koji je zadržao neke od seljačkih navada. U tom se odnosu Jourde još jednom dotakao francuskog odnosa grada prema selu koje je većim dijelom bezrazložno idealizirano kao oaza mira i tišine. Kako je i sam porijeklom iz sela Lussauda u okolici Clermont-Ferranda nije čudo što je odlučio raščistiti s tim mitom opisujući u svojoj knjizi iz 2003. Pays perdu Lussaud kao mjesto gdje se bogovi zovu Alkohol, Zima, Sranje i Samoća, što je rezultiralo napadom petoro seljana na Jourdea i njegovu obitelj gdje se uz uvrede nabacivalo i kamenjem. Iako je prije toga Jourde uputio pismo svojim suseljanima o tome kako je ponosan na svoje porijeklo i objasnio im kako je njegov posao pisanje o stvarnom životu i složenosti ljudske prirode, to ga nije spasilo od gotovo jednoglasne osude uvrijeđenog Lussauda.

Ono što također Crne rajeve čini upečatljivima je sveprisutna jezovitost i gotovo žanrovski nadnaravna atmosfera od početka do kraja, iako se ne radi samo o susretu s duhom davno umrle djevojčice Laure, već jednostavno o vještini Pierra Jourdea kojom dočarava progoneće sjene prošlosti i djetinjstva te kratke crtice i digresije koje i sam glavni lik ponekad ne smatra istinitima. Dok se tako stvarnost rastače u san i natrag, istina se često raspršava u iluzornu utjehu.  

Katarina Brbora