Začitavanje: 'Brod'

Nam Le, Brod (Algoritam 2012, prijevod Ivana Banović i Martina Pranić)

Forma kratke priče žanr je kojime se pisci često probijaju na književnu scenu, otkrivajući tako svoje preokupacije i stil. Zgodna duljina za objave u raznim publikacijama, dovoljno kratka da se autorova ideja ne rasprši na mnoštvu stranica, dovoljno duga da ostavi dojam. No, ono što je 34-godišnji Nam Le, australski pisac vijetnamskog podrijetla, 2008. godine pokazao svijetu svojom zbirkom priča Brod zaista je izvanredno osmišljeno, ostvareno i kompletno književno djelo.

U sedam priča autor nije samo predočio svoj talent, već je napisao nešto toliko zrelo da se od njega jasno i glasno, na svjetskoj razini, očekuje da postane veliki pisac. Sve to ako ne odustane od napornog rada  ̶   jer na svakoj se stranici ove knjige vidi da je u nju uloženo puno pripreme, istraživanje, razmišljanja, ispisivanja i redigiranja. Svaki ulomak savršeno funcionira u cjelini, nema praznog hoda ni stilskih iskliznuća. Riječ je o autoru koji marljivo radi na svom tekstu da bi ga doveo do savršenstva.

"Znaš, Faulkner je rekao da bismo trebali pisati o starim istinama. O ljubavi i časti i sućuti i ponosu i suosjećanju i žrtvi."

Prva priča, iz koje je izdvojena ova rečenica, predstavlja dobro osmišljen metatekstualni intro u zbirku. Upletajima jasnih autobiografskih elemenata pripovjedač uvodi čitatelja u svijet mladog suvremenog pisca koji pohađa tečajeve pisanja u Iowi i brusi spisateljski talent. Baš kad se dogodi rupa od previše alkohola i premalo inspiracije, mladi vijetnamski emigrant prima u goste svog oca i potaknut probuđenom prošlošću odlučuje: pisat će o svom životu, o svojim roditeljima, napisat će 'etničku priču'. Jer samo istina može biti snažna i iskrena, ili barem vlada takav stav. Međutim, pametnim korištenjem tog realnog stanja i jasnim književnoteoretskim diskutiranjem, Le svog pripovjedača uspijeva potpuno ograditi od sebe, on dijalogizira s čitateljima govoreći im sve što ih zanima o mogućoj autobiografičnosti, čak i nabraja likove iz priča koje će uslijediti. Tako se, uz sjajan prikaz raslojavanja onosa otac-sin, žustro nameće samosvjesni, pedantni i krajnje empatični pripovjedač koji ostaje takav do kraja zbirke, u svakoj priči.

No, ono što već drugom pričom zaista impresionira je mogućnost pripovjedača da učini baš suprotno od rečenog o prvoj priči: odmiče se od autobiografičnosti toliko da se premješta po raznim fokalizatorima i svijet gleda iz perspektive dječaka, mladića, žene ili djevojčice, uvijek jednako snažno i iskreno, uvijek na drugom prostoru i u drugom vremenu, s drugom atmosferom i nepritajenom dubokom emocijom.

Priča 'Cartagena' tako nas vodi u svijet tinejdžerskih gangsterskih skupina u Kolumbiji, a plastični opisi i doživljaji glavnog lika dokazuju da je materijal prije pisanja dobro istražen i proučen. Jednostavno rečeno: priči se lako vjeruje, što pobija prvotnu tezu o tome da pisac mora ispričati doživljeno da bi priča bila iskrena i snažna. Le tako već na početku dokazuje da pripovjedač ne ovisi o materijalu, već o izučenosti, talentu za naraciju i oslikavanje likova.

Treća nas priča vodi u New York gdje ostarjeli slikar prolazi kroz duboku emotivnu krizu i pokušava ostvariti kontakt s izgubljenom kćeri, a četvrta priča u nizu, 'Zaljev Halflead', opisuje dramatičnu životnu situaciju u kojoj se našao jedan mladić u australskom ribarskom zaselku. Sasvim je jasno: Le svoje priče povezuje onime čime ih zapravo odvaja: različitošću lokaliteta, mentaliteta, starosnih dobi, životnih situacija. Svaka priča ima svoje zakone, a zajedno čine kompaktnu zbirku jer su jednake po sjajnoj naraciji i savršeno postavljenim elementima kompozicije.

Nema smisla nabrajati sve priče, iako svaka od njih predstavlja odličan materijal za interpretaciju i analizu i šteta je ne promišljati o tekstualnom tkivu koje tvore. Također, bitno je primijetiti da posljednja priča, po kojoj je čitava zbirka dobila ime, simbolički zatvara krug i vraća se na autobiografski element. Naime, mlada Vijetnamka se nalazi na brodu punom izbjeglica usred Južnog kineskog mora, gdje se kroz prikaz strahovitih uvjeta prikazuje ljudska želja za slobodom i mogućnošću izbora.

Jasno, svakom će se čitatelju neka priča svidjeti više od drugih, neki likovi će osvojiti vaše simpatije, dok ćete prema drugima ostati ravnodušni. To su već pitanja osobnog ukusa, pa je tako na mene priča 'Teheran zove' ostavila najsnažniji dojam. Umjesto dijelova sadržaja, prepisujem par rečenica nasilno izvađenih iz ove kompozicijski savršene priče, nadajući se da će vam Leov stil biti posljednja preporuka koja će vas nagnati da uzmete njegovu knjigu u ruke.

"Nikad ne znaš. Ulice. Žene šeću, vjetar im šiba odjeću. Crni čadori slobodno lepršaju iza njih poput buktinje, kao komadići sjenki. Vjetar im udara u lica, trese velove glatke poput plahti dok se suše. Svjetla. Nikad ne znaš kad će svjetlo opet dobiti težinu i zdrobiti te. Naslonila se na staklo. Bila je sama i bilo je još vremena. S vrha krošnji platana crne su se ptice bacile prema nebu  ̶  tisuće ptica."

Korana Serdarević