Začitavanje: '2666'

Roberto Bolaño, 2666 (Vuković & Runjić, 2012., prijevod – Simona Delić, Tatjana Tarbuk, Tamara Horvat Kanjera, Dinko Telećan)

Ove godine, 15.07., navršit će se deset godina od smrti kultnog čileanskog pisca Roberta Bolaña. Prerano, u pedesetoj godini, napustio je ovaj svijet, otišao je na vrhuncu ostavivši, poput svih istinskih šampiona, neizbrisiv trag iza sebe.

Na sreću (ili nesreću) književnost nije sport, ali kad bi bila, Bolaña bez problema možemo zamisliti kao maratonca koji u posljednjoj utrci života i na izmaku snaga prvi dolazi na cilj. Reprezentativci magičnog realizma ostali bi negdje na pola puta raspravljajući o djelima Kafke i Musila, a onda i o razlozima zbog kojih je južnoamerički nogomet (pa tako onda i književnost) superioran u odnosu na europski, predstavnici postmodernizma trčali bi unatraške uvjereni da će na taj način poništiti sami sebe, a onda i cijelu tu besmislenu utrku, Amerikanci, sve redom romanopisci, zadovoljili bi se činjenicom da u svakoj generaciji imaju vrlo jaku reprezentaciju, Rusi bi sve skupa nazvali neviđenom farsom i poslali brzojav nedvosmislena sadržaja: sve književne utrke davno su završile, čak su i prigodne monografije požutjele; možda je ipak bolje što književnost nije sport. Kad bi bila sve bi se vrlo brzo pretvorilo u jednu kolosalnu zbrku s nesagledivim posljedicama.

Rođen u Čileu (Santiago) 1953., zbog stalnih političkih previranja i nasilja, Roberto Bolaño se s obitelji 1968. seli u Meksiko, 1972. se vraća u domovinu podupirući Allendea, ali već godinu poslije, nakon što zloglasni Augusto Pinochet preuzme vlast i navuče krvavi zastor hunte, mladi Bolaño dospije u zatvor odakle ga nakon osam dana izbave dvojica čuvara – bivših školskih kolega. U protivnom najvjerojatnije bi ostavio kosti u tamnici ili bi završio na popisu nestalih kao tisuće i tisuće Čileanaca u to vrijeme terora i straha (1973-1990). Vraća se u Meksiko, piše poeziju, a 1977. seli se u Španjolsku gdje će, tek kasnije, nastati i njegova prva prozna djela La pista de hielo (1993), La literatura nazi en América (1996), Estrella distante (1996), Los detectives salvajes (1998) – Divlji detektivi (Vuković & Runjić, 2010., prijevod – Ariana Švigir i Simona Delić), Amuleto (1999), Monsieur Pain (1999), Nocturno de Chile (2000) – Čileanski nokturno (AGM, 2008., prijevod – Željka Somun), Amberes (2002).

Napokon dolazimo i do romana na kojem je radio pet posljednjih godina života. Riječ je, dakako, o 2666, romanu epskih razmjera (hrvatsko izdanje – 1.070 stranica), petoknjižju kojeg s punim pravom danas nazivaju istinskim remek-djelom južnoameričke i svjetske književnosti.

Bolaño, svjestan svog teškog zdravstvenog stanja (čekao je i odgađao transplantaciju jetre uništene cirozom), ostavlja prijateljima Jorgeu Herraldeu i Ignaciju Echevariji jasne upute da se 2666 objavi u pet zasebnih romana (svake godine po jedan), a sve u namjeri da koliko-toliko osigura ekonomsku budućnost svoje djece. Točno je naznačio redoslijed objavljivanja, pa čak i cijenu koju valja dogovoriti za svaki od romana.
Pažljivo proučivši rukopis, nakon Bolañove smrti, prijatelji su ipak odlučili svih pet romana objaviti u jednoj knjizi kao što bi to najvjerojatnije učinio i sam autor da je poživio. Danas, s odmakom od skoro deset godina, jasno je da su Herralde i Echevarija ispravno postupili. 2666 nadmašio je i najoptimističnija očekivanja u broju prodanih primjeraka, u književnom svijetu posljednji Bolañov roman dosegnuo je status legende i pobudio zanimanje za sve njegove ranije knjige.

2666 nemoguće je sažeti u nekoliko redaka, djelo je to koje se opire svakom pokušaju stavljanja pod točno određenu etiketu, kao da su sve knjige, sve pjesme, priče i novele koje je prethodno napisao, pa i cijeli život Roberta Bolaña, bili ništa drugo već priprema za tih pet posljednjih godina i rad na rukopisu 2666.

Srce romana je Santa Teresa, grad na krajnjem sjeveru Meksika (u stvarnom svijetu to je, bez sumnje, grad Juárez) s čijih rubova se kao kroz magično zrcalo može vidjeti obećana zemlja gringosa. Svih pet knjiga počinju, završavaju ili traju na tom jezivom mjestu usred ničega, a u isto vrijeme priče se prostiru diljem svijeta: od Francuske, Italije, Španjolske, Velike Britanije, Ukrajine, Rusije, Sjedinjenih Država sve do Njemačke prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.

Santa Teresa, s jedne strane pulsira životom kao veliko srce u pustinji, to je grad s najnižom stopom nezaposlenosti u cijeloj zemlji, iz svih krajeva Meksika ljudi dolaze u potrazi za poslom i obično ga pronalaze u kompleksima maquiladora gdje od jutra do mraka rade za šaku pesosa (što je još uvijek bolje nego ništa), s druge strane Santa Teresa je ujedno i pakao na zemlji – uz najnižu stopu nezaposlenosti u samom je vrhu i po broju nerazriješenih ubojstava.

U prvoj knjizi (Knjiga o kritičarima) jedan Španjolac, Francuz, Engleskinja i Talijan opsjednuti su likom i djelom izvjesnog Benna von Archimboldija, njemačkog pisca kojemu je gotovo nemoguće ući u trag. Archimboldijanci slijede slabašne tragove, nepouzdana svjedočanstva, legende, priče i različite teorije o tome gdje bi Nijemac mogao biti, gdje je bio i je li još uopće živ. Na kraju jedna od tankih niti opsjene vodi ih u glavni grad Meksika, a odatle u Santa Teresu, grad u kojem se niz godina događaju okrutna silovanja i ubojstva djevojčica, djevojaka i žena. Jedan od njihovih domaćina i vodiča je i profesor Amalfitano.

Knjiga o Amalfitanu, profesoru filozofije koji se iz Španjolske s kćerkom doselio u Santa Teresu, knjiga je kontemplacije, prividnog smiraja iz kojeg, malo pomalo, izranja duboki nemir, crne slutnje o užasu koji kao da izvire iz srca pakla i onda plavi taj pustinjski grad krvlju nevinih. Svaki šum automobila, svaki korak u noći možda nosi smrt.

U Knjizi o Fateu pratimo novinara iz Harlema, kojega nakon majčine smrti pošalju na boks meč u Meksiko. Sport nije njegovo područje, ali on kreće na put, a meč se održava, jasno, odmah preko granice – u Santa Teresi. U tih par dana i noći koliko Fate provede u Santa Teresi crne slutnje iz prethodne knjige dosežu točku ključanja. Kao u nekoj vrsti košmara Fate predosjeća da u ključnom trenutku mora pobjeći iz kuće jednog od svojih meksičkih znanaca i sa sobom povesti kćerku profesora Amalfitana. Njih dvoje, uz očev blagoslov, bježe pred nepoznatim preko granice i sve upućuje na to da bježe u posljednjem trenutku.

Knjiga o zločinima – počevši od trinaestogodišnje Esperanze, prve žrtve pronađene u Santa Teresi početkom 1993. - u narednih tristotinjak stranica prati crnu kroniku svirepih i tajanstvenih ubojstava kojima, čini se, nema kraja. Dio ubijenih djevojčica, djevojaka ili odraslih žena nikad nije identificiran, jedan manji broj ubojstava počinili su očevi, muževi, ljubavnici, susjedi ili znanci i neki od njih su zatvoreni – drugima se ne može ući u trag. Ipak, najveći broj ubojstava ostaje nerazjašnjen i nitko se, ali baš nitko, previše ne uzbuđuje zbog toga. Izvjesni Nijemac biva osumnjičen i zatvoren jer je bio u kontaktu s jednom od žrtava. Premda nema dokaza protiv njega on godinu za godinom ostaje u pritvoru čekajući suđenje.

Napokon, Knjiga o Archimboldiju, rođenom 1920. kao Hans Reiter, priča je o piscu za kojim tragaju kritičari iz prve knjige. Ujedno ovo je jedna od najfascinantnijih knjiga u užasima Drugog svjetskog rata, nevjerojatna priča o okrutnosti, ludilu, ljubavi i lutanjima poslijeratnom Europom. Neumitno i ova pripovijest završit će u Santa Teresi.

2666 veličanstvena je Bolañova opera u pet činova, totalni roman, kronika dvadesetog stoljeća i povijest ljudske okrutnosti ili još strašnije – ravnodušja usred te okrutnosti, roman nastao na granici između dva milenija uzdiže se, kako kaže Rodenas, poput delirična priviđenja u praznini. Stotine likova, stotine pripovijesti ponekad nastalih iz razgovora koje netko čuje za susjednim stolom u restoranu negdje u Arizoni ili u ćeliji čekajući da započne suđenje nacističkim zločincima, legendi o Aztecima ili Drakuli, prepliću se, gomilaju i na kraju tvore savršeno klupko romana 2666 koji, baš poput Santa Terese, pulsira u svijetu književnosti kao veliko krvavo srce usred pustinje.

Remek-djelo književnosti i svakako jedan od najznačajnijih izdavačkih poduhvata u posljednjih nekoliko godina. Preporuka nulte kategorije!

F.B.
Foto: CoolValley (flickr)