Začitavanje: '13 stvari koje nemaju smisla'

Mnogi bi na prvu pomislili kako samo na našem planetu ima puno više od trinaest nelogičnih stvari i vjerojatno bi bili u pravu, ali knjiga Michaela Brooksa ne bavi se pitanjem zašto se sterilne igle koriste na smrtonosnim injekcijama osuđenika na smrt ili zašto radije potrošimo pola sata tražeći daljinski upravljač nego da jednostavno prebacimo program na TV-u. Ne, svaka od Brooksovih trinaest stvari koje nemaju smisla jedno su od onih larger than life pitanja pred kojima bi se Hawking, Einstein, pa i sama Lady Gaga nervozno češkali iza uha s jatom upitnika iznad glave. Prvo pitanje kojim se pozabavio Brooks je i u doslovnom smislu veće od života, a radi se o 'svemiru koji nedostaje', objašnjeno još jednom zasad nedokazivom teorijom o tamnoj tvari i tamnoj energiji. Iako zvuči stvarno zlokobno i tajanstveno, neki od fizičara su izazvali na dvoboj već gotovo općeprihvaćenu teoriju o tamnoj tvari te se upitali da li je stvarno potrebno izmišljati nove čestice ili naprosto moramo prilagoditi neke od zakona fizike koje smo također prihvatili kao nepogrešive i neoborive.

Sir Isaac Newton se okreće u grobu, ali sljedeća anomalija koja opisuje čudnu putanju dvaju letjelica Pioneer dovodi u pitanje baš njegovu teoriju gravitacije. Radi li se o novoj, neotkrivenoj sili ili nekakvoj banalnoj pogrešci na letjelici koju ne mogu otkriti u NASI? Ne znamo, ali kako kaže najpopularniji zakon fizike među laicima: što je, tu je. Jednako je spektakularna otkrivena anomalija konstanti, koje eto, uopće nisu konstante, a nešto manje zadivljujuća, ali nesumnjivo trenutačno najbitnija mogućnost hladne fuzije. Brooks nas tako vodi niz svojevrsnu ljestvicu zapanjujućeg, te stižemo i do anomalije koju nazivamo životom, smrću i slobodnom voljom. Ove posljednje imaju i svoju filozofsku težinu koja bi bez sumnje u cijelu priču mogla uplesti i raspravu religijske naravi, ali ovo nije takva knjiga. Znanstveno gledajući, pojava života je fascinantna i neobjašnjiva anomalija, a znanstvenici još nemaju siguran odgovor ni na pitanje zašto starimo i umiremo – spomenimo samo slabo poznate Blandingove kornjače koje s vremenom ne postaju ni stare ni oronule, već sve živahnije, te nesu više jaja svake godine. Nema smisla, zar ne?

Ono što najviše može razočarati čitatelja Brooksove knjige je nedostatak odgovora na pitanja kojih smo svjesni već zapravo vrlo dugo vremena, ali onda ova knjiga ne bi ni bila napisana. Dok neki optimistično čekaju na tzv. teoriju svega koja bi objasnila stvarnost oko nas, drugi pesimistično vide zid o kojeg je udarila moderna znanost i kroz koji se neće moći dalje. Kako god da bilo, teme koje je obradio Michael Brooks su nevjerojatno uzbudljive i za one kojima osobni junak nije Carl Sagan, a 13 stvari koje nemaju smisla (Naklada Ljevak, 2010.) je baš takva, uzbudljiva, knjiga koja ne može odbiti ni svojim mjestimično hard core znanstvenim rječnikom.

Druga stvar koju je Brooksova knjiga stavila u centar pažnje je znanstvena zajednica i način na koji se ona nosi s novim otkrićima, radikalnim idejama i naravno, prema samim znanstvenicima. Nije baš da se radi o izvoru bogzna kakvih tračeva, ali nađe se pokoji ekscentrik na rubu genijalosti kao što je bio švicarski astronom Fritz Zwicky, čovjek koji je prvi primijetio da se galaksije skupljaju u jata i dao ime supernovama, a u isto vrijeme svoje kolege zvao kuglastim gadovima, jer su gadovi s koje ih god strane gledali.

Što reći nego: alles ist rellativische.

Katarina Brbora