Što je ljubav zapravo?

Knjigu Ljubav oko svijeta našeg popularnog avanturista i putopisca Davora Rostuhara u ruke sam uzela pomalo sa zadrškom, pomalo s iskrom uzbuđenja. Razlog prvom bio je taj što sam u njoj očekivala natruhe patetičnosti jer tko bi se uopće usudio krenuti pisati o nečem toliko univerzalnom i apstraktnom bez da upadne u njene zamke. Razlog drugom je taj što moj hipersenzibilitet ipak često nestašno traži priliku da ga nešto raspiri, očekivanjima patetike usprkos. Rostuharova knjiga, koja je spoj etnografskih i antropoloških razmatranja, putopisnih zapisa i jednostavnih, a snažnih ljudskih priča, očigledno me iznenadila.     

Što je ljubav zapravo? To su se zapitali netom vjenčani Davor i Anđela Rostuhar, pa odlučili potegnuti ni manje ni više, do kraja svijeta i natrag kako bi skupili odgovore. U trideset zemalja intervjuirali su i fotografirali 120 parova raznih kultura te im postavili isto i slična pitanja. Rezultat je knjiga podijeljena u dvadeset poglavlja, a u svakom od njih Rostuhar se na polemički način bavi određenom pitanjem ili problematikom fenomena ljubavi. Od njene (ne)prisutnosti u samom jeziku ljudi, preko vrsti partnerstava i rodnih uloga tijekom povijesti, njenog kulturološkog, sociološkog i psihološkog aspekta, brakova iz ljubavi i onih ugovorenih, poligamije i poliamorije, pa sve do pozicije ljubavi u današnjem društvu i u budućnosti. Sve to dotiče kroz iskustva intervjuiranih ljudi, a poglavlja knjige prekidaju tri intermezza, odnosno, tri kratka Rostuharova osobna, dnevnička zapisa u kojima bilježi fragmente svog i Anđelinog bračnog odnosa. Tekst također prekidaju i stranice fotografija spomenutih 120 parova te ponekih samaca.

Na put oko svijeta i u potragu za odgovorima na pitanja o ljubavi Davor i Anđela krenuli su oboružani informacijama, znanjima i teorijama. Osim što se u tekstu oslanja na brojnu stručnu literaturu, Rostuharovo istraživanje uključivalo je i teorijsku podlogu živućih stručnjaka, od kojih bih istaknula teoriju lingvistkinje Anne Wierzbicke, koja je ustvrdila da postoji set određenih značenja koja se mogu izraziti u jezicima svih kultura, ili pak teoriju biološke antropologinje Helen E. Fisher, koja razlikuje tri stupnja ljubavi – požudu, zaljubljenost te duboku povezanost.

Knjiga će se svakako svidjeti onima kojima se ponekad (ne)svjesno zalomi da knjigu odabiru sudeći prema koricama. Vibrantne fotografije (pretežito) nasmijanih ljudi zapljusnut će čitatelja ne samo na naslovnici, već i pri svakom nonšalantnom otvaranju knjige. Pažljiva i ujednačena kompozicija fotografija pozornost lakše skreće na ono bitno – osobe prikazane na njima, njihove ekspresije, osjećaje koje Rostuhar istražuje i želi objasniti. Dok gledate osobe na fotografijama, one gledaju vas, a uz čitanje njihove priče, kao da postaju dragi poznanici, tim više što ih zatičemo u njihovom domu, u njihovim kaučima, i daju nam uvid u svoju dnevnu sobu i najkrhkije osjećaje.

Davor i Anđela kroz knjigu nas vode od Pariza, preko Solomonskih otoka i Maldiva, afričkih i amazonskih plemena, azijskih nomada i jedva dostupnih zajednica, pa sve do roboseksualaca koji žive s lutkama i njujorškog bara u kojem se odvija sex party. Knjiga daje uvid u život i običaje, primjerice, pripadnika plemena Wodaabe iz Čada, čiji muškarci ukrašavanjem tijela i šminkanjem osvajaju žene, ili naroda Mosuo iz Kine, gdje su žene glave obitelji, a djecu ne odgajaju s njihovim očevima, već s vlastitom braćom, ili pak ljudi iz Kirgistana gdje se veza započinje otmicom mladenke. Knjiga djeluje kao zaigrani mozaik nebrojenih kultura, običaja i načina života. Priča, ili točnije, popularna studija o pojmu ljubavi grana se i pliva oko iskustava i doživljaja tih ljudi, koji, razmješteni po listovima knjige, tvore ljudsku mapu svijeta kojom nije važno znati orijentirati se, već je svrha upijati njenu raskoš, kaos i iskričavu raznolikost. Ispripovijedane priče nisu uvijek sretne i radosne, kako bi nam možebitno prvi dojam o knjizi sugerirao, već je ljubav u njima ponekad teška i potresna, ponekad izaziva čuđenje i radoznalost, ponekad je neočekivana, ponekad umorna i na izmaku, no povrh svega je životna i iskrena.

Rostuhar ne radi samo krug oko svijeta, već putuje u samog sebe. Koliko je ova knjiga monografija stotinu i nešto parova, toliko je i intimna pripovijest Davorovog i Anđelinog odnosa. Njegov, odnosno, njihov glas čujan je kroz cijelu knjigu, no Rostuhar mu punu pažnju posvećuje u tri kratka teksta, dnevničko-prozna fragmenta. Ti dijelovi knjige svojevrsni su odmor od ushićenja putovanja i zasićenosti podražajima, kako za čitatelja, tako i za autora. Rostuhar ovdje ogoljuje sebe i svoju vezu, daje nam uvid u odnos kojem u jednom trenu zavidimo na idiličnosti, u drugom od njega zbog predosjećaja nasilja nelagodno odvraćamo pogled. Ushićenje kojim priča započinje posve jednostavno, a opet neshvatljivo, prelazi u ogorčenje i razočaranje, da bismo potom stigli do pročišćenja, kompromisa i novih, promišljenijih obećanja – put kroz faze ljubavi tako pratimo kako kroz knjigu, tako i kroz Rostuharov privatni život. Koliko je knjigu pisao čitateljima, toliko ju je, imam dojam, pisao samom sebi i Anđeli.

Što je ljubav zapravo? To je pitanje povelo Davora i Anđelu na put, isto pitanje postavili su više od stotinu parova. Nemamo pojma, glasio bi jednostavan odgovor, dok bi složeniji podrazumijevao gomilu drugih pitanja. Zatekavši se na posljednjoj stranici, imam dojam da doista jesam napravila krug – krug kroz vlastite predodžbe, ideje, predrasude i uvjerenja, koja sad stoje i čekaju vlastitu dekonstrukciju. Što je ljubav zapravo meni, možda bi bilo prikladnije pitati se, i u tom smislu Ljubav oko svijeta savršen je putokaz za izgradnju vlastite definicije. Cilj tog putovanja mnogi od nas možda i neće lako i bez posustajanja dostići, on je uvijek promjenjiv i nikad konačan, kao, uostalom, i Davorovo i Anđelino putovanje i istraživanje. No baš zato, na kojoj god postaji ili dijelu te avanture se zatekli, ova knjiga dobrodošao je bljesak boje, topline i radosti.