Začitavanje: 'Wolf Hall'

Wolf Hall Hilary Mantel (VBZ, 2011.; preveo Petar Vujačić) povijesni je roman o Engleskoj 15. stoljeća koji je 2009. dobio prestižnu Bookerovu nagradu. Reklo bi se, s temom iz engleske povijesti nije ga mogao ne dobiti. No Mantel se zapravo izborom teme našla u prilično složenoj situaciji. S jedne strane posljednjih godinama svjedočimo pravoj poplavi romana o Tudorima. Tako su djela Philippe Gregory i Jeana Plaidyja i kod nas prevedena. Problem je, međutim, u tome što se radi o trivijalnim povijesnim romanima, a Mantel je željela nešto više. S druge pak strane, već nekoliko desetljeća postoji produkcija povijesnih romana visoke književnosti, no oni uglavnom jednaku pažnju posvećuju pitanjima književnog stvaranja kao i priči samoj, poput Zaposjedanja A. S. Byatt. A Mantel je prvenstveno željela priču. I priču je ispričala vrlo uspješno, stvorivši moderno djelo na tradiciji velikih povijesnih romana.

Glavni lik Wolf Halla je Thomas Cromwell, predak slavnog Olivera Cromwella i čovjek koji je u 15. stoljeću proveo odvajanje Anglikanske crkve od Rima. Kako se radi o povijesno omraženoj osobi koju su neki smatrali utjelovljenjem đavola, neobično je da Mantel upravo njega izabire za središte svog djela te ga prikazuje kao načelno pozitivnu osobu.

Roman počinje 1500. godine, u trenutku kad dječaka Cromwella okrutno prebije otac, a opisuje Cromwellov politički i ekonomski uspon do najmoćnijeg podanika Henryja VIII. Tako se Cromwell prikazuje kao u potpunosti self-made man, čovjek koji naprosto pokušava preživjeti u kaotičnim vremenima. Kako se radi o racionalnoj i iznimno inteligentnoj osobi vrlo vještoj na riječima koja prolazi svojevrsno naukovanje u Italiji i Nizozemskoj, on uspijeva ne samo nadići svoj 'loš start', nego i preživjeti pad svog zaštitnika, kardinala Wolseya u kraljevu nemilost te se popeti do neslućene moći. Ipak, ne može se reći kako se radi o doista sretnom čovjeku.

Wolf Hall je dosljedno ispripovijedan iz perspektive glavnog lika. No, ne radi se o nekakvoj Cromwellovoj ispovijesti. Naprotiv, upravo je iznenađujuće kako se mnogi važni događaji samo najednom spomenu, a da se nigdje ne opisuje kako je Cromwell o njima razmišljao. Pred kraj romana Cromwell kaže da su mu skrivene njegove vlastite namjere, pa tako i čitatelju ostaje mnogo toga skriveno. Usprkos osobnoj pripovjednoj perspektivi lika, često se ima dojam kako se on opisuje tek 'izvana', a da ono 'iznutra' ipak ostaje skriveno.

A to se onda prenosi i na pitanja o povijesnim događajima. No do njihovog 'iznutra' Wolf Hall vodi, iako se ta 'nutrina' može činiti začuđujućom. Cromwell konstatira kako kralj zapravo ne shvaća otkuda se vodi politika: nisu u pitanju zidovi kraljevog dvora, nego novčarske ustanove. Novac kao temelj političke moći – to zvuči vrlo suvremeno, iako se radi o nama udaljenom vremenu. Upravo je u tome Hilary Mantel odlična: u dočaravanju prošlih vremena kao da su ona sad prisutna, što se postiže i stalnom upotrebom prezenta u pripovijedanju. To doprinosi i napetosti, pa se baca posve novo svjetlo na događaje čiji ishod velik broj čitatelja zna i prije čitanja, prvenstveno zahvaljujući popularnosti tv serije Tudori. Autorica uspijeva opisati kako do velikih povijesnih promjena – poput raskola s Rimom – dolazi na temelju iznimno složene međuigre najrazličitijih interesa. U krajnjoj liniji, do uspostave Anglikanske crkve došlo je zbog papinog odbijanja da razvede brak kralja Henryja i Katarine Arganonske; kralj se, naime, želio oženiti Annom Boleyn.
 
Tako shvaćen, Wolf Hall – koji priča o događajima iz petnaestostoljetne Engleske – ispada nama danas u Hrvatskoj začuđujuće suvremen. Više ne živimo u kraljevini, ali zakučaste političke igre kojima je cilj položaj, moć i ekonomski dobitak te opći osjećaj kaotičnog vremena u kojem živimo navode na pomisao da bi nam jedan Thomas Cromwell možda i dobro došao.

Vesna Solar
foto: t0msk (flickr)