Začitavanje: 'Vidi pod: ljubav'

Iz perspektive Boga, Highlandera ili bilo kojeg bića prokletog na život vječni 67 godina je zanemariv vremenski period, ma niti treptaj oka. Iz perspektive nas smrtnika 67 godina je već pristojan životni vijek, vrijeme kad se svode računi i rade liste stvari koje u životu još nisi napravio. Prije 67 godina savezničke snage spremale su se zadati posljednji, smrtonosni udarac ostacima zloglasnog Reicha koji je po procjenama psihopatskog Austrijanca s tragikomičnim brčićima morao potrajati barem tisuću godina.

Ono, međutim, što su saveznici pronašli na svom pobjedonosnom putu šokiralo je svijet. Prizori iz koncentracionih logora, čudovišnih tvornica smrti, te svjedočanstva preživjelih logoraša ledili su krv u žilama. Po svjedočanstvima Rudolfa Hössa, prvog zapovjednika logora Auschwitz i Himmlerovog SS krvoloka broj 1, samo u logorima Auschwitz i Auschwitz-Birkenau stradalo je 3 milijuna ljudi, od čega pola milijuna od gladi, a ostatak u plinskim komorama. Približno 90% ubijenih bili su Židovi. Na stranicama Memorijalnog centra i muzeja Auschwitz navodi se da je u ovom logoru stradalo ukupno milijun i 100 tisuća ljudi (od čega milijun Židova). Ukupan broj žrtava programa 'konačnog rješenja židovskog pitanja' kreće se između 5,5-6 milijuna. Osim Auschwitza masovna ubojstva provodila su se u logorima: Treblinka, Dachau, Buchenwald, Sobibor, Mauthausen, u Krakowu i Varšavi, Jasenovcu, Sajmištu, te još nizu logora razasutih po Latviji, Litvi, Nizozemskoj, Rusiji…

Možda je moguće shvatiti da se u nekoliko poremećenih umova rodi zamisao o istrjebljenju cijelih naroda, ali vjerojatno nikad do kraja nećemo pojmiti činjenicu da je jedan nezanemariv broj ljudi tako spremno i zdušno krenuo u realizaciju tog zločinačkog plana. Isto tako teško je zamisliti da su mnogi drugi živjeli u neposrednoj blizini spomenutih tvornica smrti: okupljali se na objedima, slali djecu u školu, okopavali vrtove, čitali knjige, smijali se, slavili vjerske blagdane i Nove godine, noću spavali i ujutro se budili – a sve to dok se tamo, samo malo dalje od njihovih kuća i okućnica, odigravao najsramniji čin u novijoj povijesti čovječanstva.

Radnja romana Vidi pod: ljubav izraelskog pisca Davida Grossmana (Profil, 2012., s engleskog preveli Marko Gregorić i Alma Milat) započinje 1959. u Jeruzalemu. Dječak Momik pokušava odgonetnuti uzrok tjeskobe svojih roditelja i svih odraslih iz ulice, zašto govore šapatom, a noću se uz krikove bude iz noćnih mora, kakve su im to svima brojke ispod kože na podlakticama i što se to zapravo dogodilo u Ondjezemlju, maglovitom prostoru iz kojeg su svi preživjeli došli u Izrael.

Od dana kad dovedu dječakova djeda Anschela, nekadašnjeg pisca za djecu, a sad starca koji bez prekida priča nekakvom nepojmljivom i strašnom stvoru kojeg samo on može vidjeti, Momik odluči sam riješiti misterij onoga što su stariji proživjeli u Ondjezemlju. Plan je jednostavan – valja samo proizvesti uvjete u kojima će se probuditi Nacistička Zvijer, a ona će već znati sve što ga zanima. Kako je probuditi, izmamiti iz paklene rupe, učiniti je vidljivom? U podrumu će instalirati kaveze, a u njih nagurati različite životinje, držati ih tako u tami i dovesti na rub ludila i Nacistička Zvijer sigurno će se pojaviti. Vrijeme prolazi, ali rezultata nema, Momik je načuo nešto o Holokaustu, pa kriomice odlazi u gradsku knjižnicu gdje čita o nebrojenim stradanjima, mučenjima, masovnim ubojstvima…

Pitanja se množe, ne uspijeva mu probuditi Nacističku Zvijer uz pomoć zatočenih životinja, pa mu jednog dana padne na pamet odvesti djeda u podrum. Nacistička Zvijer osjetit će ga po mirisu, razbjesnit će je blizina starog Židova.

David Grossman pisac je nevjerojatne imaginacije. Čitatelja uvlači u labirint ispreplećući brojne priče: poslije one o dječaku slijedi poglavlje o Bruni Schultzu, jednom od najvećih pisaca dvadesetog stoljeća (ustrijeljen od strane nacističke zvijeri 19. studenog 1942.), koji s lososima pliva preko pola svijeta sve do mitskog mjesta začeća novog života i smrti, a na ovu nadovezuje se centralna priča cijelog romana – ona o Anschelu Wassermanu i Neigelu – zapovjedniku koncentracionog logora. Anschel, Momikov djed, čudna je vrsta logoraša – nemoguće ga je ubiti. Probali su plinom, hicem u glavu, ali bez uspjeha. Odvedu ga Neigelu i Momik će preko djeda napokon susresti i upoznati Nacističku Zvijer. Nakon što se i Neigel uvjeri da je Anschela nemoguće samo tako ubiti upusti se u razgovor s ovim čudakom otkrivši da je to čovjek čijih se priča još uvijek živo sjeća. Nacist ponudi Anschelu da ga uzme k sebi, a da mu ovaj svako večer priča nova poglavlja priče o pustolovinama Djece srca. Anschel pristane tražeći da ga u zamjenu za priču Neigel nakon svakog poglavlja pokuša ubiti jer on ne želi živjeti.

Ova zastrašujuća verzija Šeherzade iz 1001 noći, kao i cijeli roman Vidi pod: ljubav, svrstava Grossmana u red najvažnijih pisaca današnjice. Grossman je pisao o Holokaustu, čitao i slušao o tome, ali kad ga je sin pitao što je to Holokaust – nije mogao ništa odgovoriti.

U kratkom vremenskom periodu poslije 1945. godine, nakon što smo se suočili s pogubnim rezultatima jedne luđačke ideologije, možda se vjerovalo da se takvo što više nikad i nigdje neće ponoviti. Na žalost, svaki put kad se negdje dogodi kaos, kojeg rat uvijek i svugdje efikasno proizvodi, u ljudima se neizostavno probudi ono najgore, otvore se logori za egzekucije, mučenja, silovanja i svireposti svake vrste, probude se mali hitleri, prikaze iz najcrnjih snova i sve kreće ispočetka.

Grossmanov roman zahtjeva strpljenje, sporo se čita i trajno ostaje u sjećanju.

F.B.
foto: bflickr (flickr)