Začitavanje: 'Tajno pismo'

Irska, domovina leprikona, riverdancea, Guinness piva i svakakvog drugog poznatog veseljaštva, u isto vrijeme je i rodno tlo brojnih skandala koji su potresli svjetsku javnost nakon što su na ovaj ili onaj način isplutali na površinu nakon desetljeća šutnje odgovornih institucija. Ispreplelo se tu svega i svačega, od zlostavljanja djece po sirotištima i zataškivanja slučajeva pedofilije pa do intimnih obiteljskih tajni rođenih u vrijeme anglo-irskog i građanskog pa i dva svjetska rata. Tajno pismo (Profil, 2010) Sebastiana Barryja na tragu je te skrivene povijesti koja istovremeno prati život dvoje ljudi i irsko društvo čiji je rigidni patrijahalni utjecaj oblikovao njihovu priču. Roseanne McNulty, stogodišnja pacijentica umobolnice u Roscommonu, zapisuje svoj životni put koji ju je i nanio u tu ustanovu gdje je provela većinu svog života. Simbolično, i ona svoje zapise skriva pod dasku u podu svoje sobe, dok je istovremeno počinje intezivno obilaziti i ispitivati bolnički psihijatar, doktor William Grene. Dok na papiru sasvim iskreno ispisuje povijest svoje obitelji, Roseanne još uvijek nema hrabrosti na glas ispričati svoju priču ni dati odgovore na neka od doktorovih pitanja, no kako se njihov odnos gradi, a povjerenje produbljuje, tako se polako otkrivaju i posljednje tajne.

Roseannine nas ispovijesti tako vode daleko u prošlost, u njeno djetinjstvo obilježeno traumama anglo-irskog rata (1919.-1921.) koji je među sobom politički podijelio Irce. Njena obitelj je naoko izvan svega toga, na svojevrsnom rubu rezerviranom za irske protestante kao što su bili njeni roditelji, no posljedice sukoba dostižu i Roseanninu obitelj koja se uskoro raspada. Očeva sudbina ostaje nejasnom, kao i njegova uloga u ratu, a majka završava u lokalnoj umobolnici. Posve sama i nezaštićena, a istovremeno blagoslovljena i prokleta neobičnom ljepotom, Roseanne postaje metom nekolicine muškaraca i oca Gaunta koji joj nikad nije oprostio dvije stvari: što nije htjela prijeći na katoličanstvo i to što je žena.

Manje zastupljeni, ali podjednako bitni su i zapisi doktora Grenea koji je svojom empatijom, razumijevanjem i strpljivošću uspio doprijeti do Roseanne, ali i koji je otkrio svoju, današnju Irsku. Njihove su priče i nerazdruživo povezane, ma koliko na početku bile postavljene kao suprostavljene jedna drugoj, što se neposredno iščitava i s osnovne pripovjedačke razine stare i neobrazovane žene i melankoliji sklonog primarijusa.

Ipak, Tajno pismo nije obračun s poviješću, iskrivljenim sjećanjima ili prešućivanjem istine i to ga čini dirljivom, toplom prozom o ženi koja je nepravedno osuđena na život u umobolnici, odbačenost, patnju, pa čak i fizičku bol, te zemlji koja je ostala podijeljena i dan danas. No ono što je obilježilo pisanje Sebastiana Barryja je upravo nedostatak mržnje, osuđivanja i želje za osvetom; njegova stogodišnja Roseanne još uvijek je puna nade i zahvalnosti, baš kao što joj i lice nosi tragove nekadašnje izuzetne ljepote. Možda je stara dama zaista trebala poslužiti kao metafora za zemlju o kojoj nam se čini da znamo sve, no koja ustvari sasvim ne poznaje ni samu sebe.

Katarina Brbora