Začitavanje: 'Slast tartare'

O prvome piše Slavica Stojan, a o drugome se raspreda po facebook grupama koje se tiču državne mature. Da, naizgled baš i nema veze, ali samo naizgled. Slast tartare (HAZU, 2007.), kako se u podnaslovu objašnjava, zapravo je knjiga o Marinu Držiću u svakodnevnici renesansnog Dubrovnika (mada je to često i knjiga samo o Gradu ili njegovim građanima i na tim stranicama zaboravite da je nekakav Marin Držić također tu negdje iza ugla). Ali krenimo redom. Neobičan naslov, Slast tartare, ne priziva dekameronske naslade u kakvom grčkom bordelu tog doba, već užitak u dubrovačkoj svadbenoj torti, tartari, vrlo često opisivanoj u Držićevim djelima. Naravno, Slavica Stojan će se pobliže dotaći toga što se sve jelo i pilo u Dubrovniku 16. stoljeća, kao i spomenutih dekameronskih naslada, ali i primjerice zabrane pretjerane raskoši u odijevanju i koji su crkveni sveci tada bili u modi. Sve se to zaista odrazilo u djelima Marina Držića od kojih srednjoškolce, uglavnom zbog arhaičnog dubrovačkog leksika, boli glava. Za glavobolju ne bi bilo razloga da su uoči lektira poput Dunda Maroja i Skupa makar prolistali Slast tartare. Tamo bi pronašli sve što im treba da shvate vrijeme i genij Marina Držića i otkriju kome se i zašto rugao.
Neki bi se čak i nasmijali.

Slavica Stojan pisala je na temelju arhivske građe i zato je ova rekonstrukcija renesansnog Dubrovnika autentična, iako su situacije i ljudi neočekivano urnebesni. Držićev Dubrovnik vrvi životom: u njemu se svaki dan susreću dubrovački građani, seljaci, otočani, stranci i Vlasi, koji trguju, svađaju se, povlače mačeve ili se gađaju kamenjem. U svoj toj strci sudjeluju i žene i djevojke: sluškinje se brane od seksualnih nastraja kako šegrta i mesara, tako i plemića. Tovjernarice (krčmarice) se obračunavaju sa konkurencijom ništa manje agresivno od muškaraca. Ekstreman je primjer tovjernarica Mara Ivaniševa, znakovito zvana Kujača, koja je otkinula komad nosa drugoj ženi.

Tu je i zloglasna Duičina ulica u kojoj žive 'zle žene', dubrovačke kurtizane, a zapravo obične i vrlo neglamurozne prostituke poput Kitice, Perlice i Profumanice o kojima Držić govori kao o vilama u Noveli od Stanca. Kad još uzmete u obzir da akteri nabrojanih tuča, svodništava i krađa nose imena poput Ivan Radonja Gladni, Maruša Skurca (očito, prostituka) ili Miljak zvani Nesreća gotovo pred sobom vidite kako ih negdje sa strane promatra Marin Držić i njihovu pohlepu, naivnost ili gadnu narav upliće u svoje komedije. I zaista, neki od najpoznatijih Držićevih likova kao što su tovjernar Bokčilo, Petrunjela i Tripo Kotoranin prepoznati su u arhivskim spisima od Slavice Stojan kao stvarni Držićevi suvremenici čije je pojavljivanje u komedijama izazivalo salve smijeha tadašnjih Dubrovčana, dok današnji čitatelji, bili oni Dubrovčani ili ne, ne mogu shvatiti u čemu je štos.

Stojan je istražila i mnoštvo drugih zanimljivosti u Gradu: oštar obračun Republike s homoseksualizmom, pokladne slobode i razuzdanost muške mladeži, te tko je motkom po glavi udario Marina Držića dok je ulicom šetao s dva prijatelja. Svakako, bio vam Držićev Dundo Maroje smiješan ili ne, u Slasti tartare otkrit ćete jedan nepoznat, gotovo fantastičan Dubrovnik čijim ulicama haraju noćne družine sastavljene od obijesnih vlastelinčića, u čijim se palačama premijerno održavaju komedije kao dio svadbenih slavlja i u čijim se tovjernama uvijek moglo piti, tući ili pronaći djevojku za jednu noć.

Sve to povjesničarka Stojan iznosi jednostavnim stilom i, naravno, uz poneke citate Držića, Nalješkovića i Ragnine koje također prepoznajemo iz čitanke. A kad smo već kod čitanki, lektira i državne mature, recimo samo da bi u idealnom hrvatskom obrazovnom sustavu Slast tartare bila obavezni priručnik u razumijevanju dubrovačke renesanse s kojom se tako često hvalimo pred svijetom. Jer kako drukčije napisati esej o Dundu Maroju, osim ako ne znate pitanja unaprijed? 

Katarina Brbora