Začitavanje: 'Rebetiko (loša trava)'

David Proudhomme, Rebetiko (loša trava) (Fibra, Zagreb, 2013., prijevod – Ema Pongrašić)

Maligni tumor fašizma godinama je klijao, razvijao se i bujao u tkivu Europe. Na svom vrhuncu metastazirao je i zahvatio gotovo cijeli kontinent. Teror se nezaustavljivo širio, posvuda su nicali diktatori, generali, psihopatske ubojice u crnim, smeđim, sivim uniformama, nakićeni mrtvačkim glavama i sličnim bizarnim amblemima.

General Ioannis Metaxas bio je jedan od njih. Početkom kolovoza 1936., proglasio je ratni zakon, suspendirao parlament i uveo diktaturu u Grčku. Kralj je zaključio da je to u redu, ali pustimo njega – nije bio ni prvi ni posljednji kralj koji se u zla vremena ponio nečasno, kukavički. Vratimo se generalu Metaxasu. Po svojoj prirodi diktatori patološki mrze sve što je drugačije, sve što ne ide njima u prilog, mrze slobodu, ravnopravnost, mrze ljude druge vjere i općenito – ispunjeni su mržnjom i kompleksima svake vrste. Metaxas je tako gajio osobito jaku mržnju prema svemu turskom. Svečano se zakleo da će Grčku očistiti od pogubnih turskih utjecaja.

Rebetiko (loša trava), strip album Davida Proudhommea bavi se rebetesima, glazbenicima slobodnjačkog duha koji su predstavljali prirodnu metu novog režima.

Rebetiko je neka vrsta grčkog bluesa, nastao je u Grčkoj dvadesetih godina prošlog stoljeća, razvijao se u zloglasnim četvrtima, zatvorima, pušionicama hašiša u lukama Pireja, Soluna i Atene.

Rebetesi, braća po nesreći i zloj izgnaničkoj sudbini, živjeli su siromašno, ali nesputano, živjeli su ono o čemu su pjevali i po tome, rebetiko je prije svega način života, pa tek onda vrsta glazbe. Rebetesi, iako siromašni, u stalnoj su potrazi za ljubavlju, zabavom i uzbuđenjima.

Cijela priču, Rebetiko (loša trava), Proudhomme smješta u samo jedan dan i jednu noć. U manje od dvadeset i četiri sata grupa rebetesa proživjet će (i preživjeti) ono što normalan čovjek ne proživi za cijeli svoj život. Od ljubavnih zgoda, hašišarskih i glazbenih seansi, pa sve do sukoba s policijom i gangsterima. To je divlji, nesputan način života koji nije moguće oponašati. Nije izostala ni privlačna poslovna ponuda – Amerikanac grčkog porijekla nudi im snimanje ploče, Ameriku, slavu, besmrtnost, ali jedan od rebetesa uzme njegovu vizitku i pojede je.

"Ploče će postati naši kipovi…", kaže jedan od rebetesa u zoru drugog dana, "… naši ljesovi. Koje će prodavati. Povrće je za prodaju. Tko može prodavati note? Vjetar nije na prodaju… on nestaje."

Proudhomme je vrlo uvjerljivo oživio duh jednog davnog vremena i koliko je to uopće moguće crtežom postići, oživio je glazbu i ples rebetesa. Glavni likovi u albumu nacrtani su i napisani po stvarnim rebetesima. Mnogi od opisanih događaja također su zasnovani na istinitim događajima koje je samo protok vremena učinio bajkovitim legendama.

Rebetiko je preživio, baš kao i američki blues ili fado, ali razlika ipak postoji. Danas su to popularne vrste glazbe koje mogu istinski (ili šatro) zarobiti srce svakog prosječnog hipstera ili kakvogod drugog bića, a u ona vremena, kao primjerice 1936. – rebetiko je bio način života

F.B.