Začitavanje: 'Razgovor sa Spinozom'

Makedonski pisac Goce Smilevski (Skopje. 1975.) svoj 'roman paučinu' Razgovor sa Spinozom (Edicije Božičević, 2007; preveo Borislav Pavlovski) otvara ovom uputom:

"Niti ovoga romana istkane su od razgovora između Tebe i Spinoze. Stoga svugdje gdje je prazno mjesto u Spinozinom govoru, izgovori i upiši svoje ime."

I doista, u romanu koji je formalno čitav u dijaloškoj formi, postoje prazne crte koje čekaju čitačevo ime. Na prvi se pogled to nabijanje riječi u čitateljeva usta, odnosno um, može činiti nasilnim. Ipak, kako misaono raskošan tekst obilno natopljen melankolijom napreduje, pomalo se nazire smisao dijaloške forme. Razgovor sa Spinozom roman je, naime, obilježen dvojstvom koje progoni filozofa iz naslova. Spinozu majčina smrt potiče da potisne emocije i okrene se štovanju razuma. Ponirući u tekst postaje sve jasnije da je taj dijalog prije razračunavanje filozofa sa samim sobom, studiozni pogled u ogledalo.

Razgovor sa Spinozom sav je u konceptu. O filozofu, Židovu koji je djelovao u Nizozemskoj u sedamnaestom stoljeću i bio suvremenik Luja XIV. pisac ne nudi mnogo faktografije. Nije mu namjera pisati biografski roman, radije razvija vlastito viđenje unutarnje borbe senzibilnog lika. Tekst je podijelio u dva dijela. Prvi je razgovor s mladim, smjelim Spinozom koji slavi razum i životari nakon ekskomunikacije iz židovske zajednice. U drugom pak 'razgovaramo' s ogoljenim Spinozom kojemu osjećaji više nisu strani i čijim životom vlada samoća. Glavni su likovi Spinozinog samorazotkrivanja prijateljeva kći Clara Maria i učenik Johannes, s kojima nije uspio ostvariti ljubavnu vezu, ali koji mu pomažu da spozna ljudskost od koje se udaljio.

Osim podjele na dva djela, Smilevski ugrađuje u tekst i ideju paučine, dijeleći pripovijedanje na šest niti koje sežu u posljednje poglavlje, središte paučine. Roman počinje samrtničkom posteljom, a njome i završava. Osim cikličnosti Smilevski koristi i opća mjesta poput ogledala i kapi krvi ne bi li izgradio svoj poligon za analizu unutarnje borbe i propitivanje religije i ljubavi. Sva silna konceptualizacija i simbolizam navedeni u ovom tekstu možda bi mogli odbiti čitatelja, a vjerojatno neće pomoći ni činjenica da je glavni lik filozof.  No roman ne traži čitatelja koji ontologiju i hermeneutiku ima u malom prstu. Također, ovo nije roman koji svoje postojanje opravdava neobičnom formom.

Razgovor sa Spinozom čak na pomalo staromodan, spor način tka priču o čežnji za spoznavanjem beskraja i rezultirajućeg udaljavanja od ljudskosti. Ponegdje je tekst naoko patetičan, ali svakom sljedećom varijacijom osnovne potke Smilevski iznova dokazuje koliko mu je blisko dvojstvo između empatije i čelično hladnog razuma. Svojim pametnim tekstom hvata čitatelja u mrežu, ali od njega zahtjeva i angažman. Dijaloška se forma samo naoko čini altruističnim pozivom da čitatelj sudjeluje u tekstu. Paučinom Goce Smilevskog nije lako navigirati, ali su njene niti majstorski postavljen set koordinata za one koji se odluče ozbiljno zagledati u sebe.

Srđan Laterza
foto: roel1943 (flickr)