Začitavanje: 'Putovanje po mojoj sobi'

Xavier de Maistre, premda aristokrat po porijeklu, izabrao je vojnički poziv. Služio je kao časnik u sardinijskoj vojsci. Dok je bio u garnizonu u Torinu, zbog sudjelovanja u dvoboju bio je kažnjen: morao je šest tjedana provesti zatočen u svojoj sobi. No, tu je izoliranost iskoristio na najbolji mogući način i napisao sjajan kratki roman Putovanje po mojoj sobi (Voyage autour de ma chambre). Roman je objavljen 1794. godine, a kod nas ga je u prijevodu Dijane Machala prošle godine objavila Altagama. Objavio ga je i Šareni dućan, u prijevodu Ane Kolesarić, a u njihovom izdanju pod imenom Putovanja po mojoj sobi objedinjeno je Putovanje i njegov nastavak, Noćni pohod po mojoj sobi. 

Već u samom uvodu romana autor poziva sve nesretnike, bolesnike, da mu se pridruže na imaginarnom putovanju. Umjesto kretanja nepoznatim prostorima, pisac vodi svoje čitatelje na neizvjestan put u kojem će ih potaknuti da slijede vlastite misli. Putovanje od četrdeset i dva dana započinje kao sanjarenje, i ono je, bachelarski rečeno, neka vrsta poetike sanjarenja u kojoj čitatelj u tren zaboravlja na ono pročitano, kako bi se prepustio mašti da ga vodi u neke nove predjele. Pisac se kreće svojom sobom, ona postaje neistraženo mjesto u kojem svaki detalj zaslužuje pažnju. Zavaljen u naslonjač, ili na krevetu, de Maistre analizira ljudske sposobnosti i promišlja o čovjekovoj biti; ustvrđuje kako je čovjek sastavljen od duše i životinje. Umjesto da, poput svojih suvremenika, osuđuje tijelo, on se 'obrušava' na ono nesvjesno u čovjeku: 'Valja se obrušiti na životinju, to čulno biće, odvojeno od duše, stvarnu individuu koja ima svoje vlastito postojanje, volju, stremljenja, želju, i koja se razlikuje od ostalih životinja samo utoliko što je bolje odgojena i što ima savršenije organe.'

Pisac nudi niz ilustracija o tome kako djeluje duša, a kako životinja; ponekad opisuje i to kako 'upošljava' dušu da promatra pokrete vlastite životinje koja u to vrijeme, na primjer, priprema kavu. Dok on sjedi, njegova duša putuje 'zamršenim stranputicama metafizike'. Iz tih refleksivnih dijelova, de Maistre odmah bježi i donosi nam živopisne dijelove u kojima piše o svakodnevnici, o uzaludnim udvaranjima, o svojoj maloj kujici Rozini ili opisuje bakroreze, vlastite snove, zamišlja karnevale. Svaki detalj postaje dostojan deskripcije, a autor pogovora Zvonimir Mrkonjić, s pravom izdvaja poglavlje o suhoj ruži koju de Maistre želi darovati gospođi de Hautcastel.

Posve neopterećen vremenom i obavezama, pisac mislima odlazi u najdalju prošlost, čitajući knjige antičkih majstora. Na kraju i ne žali što je bio zatočen jer, ističe, zabranili su mu kretanje jednim gradom, no ostavili su mu čitav svemir, 'neizmjernost i vječnost pokoravaju se meni.'

Xavier de Maistre napisao je još nekoliko kraćih djela. Unatoč svom vojničkom pozivu, bio je zapravo znanstvenik, pjesnik i filozof. Napisao je i nekoliko radova s područja kemije i sudjelovao u letu balonom godinu dana nakon braće Montgolfier.

Darija Žilić