Začitavanje: 'Plutanja'

Putopis je prastara, zavodljiva književna vrsta: od antike do današnjih dana, od Evlije Čelebije do Zuke Džumhura, od Brucea Chatwina do Željka Malnara ljudi su putovali i putujući bilježili doživljaje i dojmove o dalekim, čudesnim predjelima, o ljudima koje su susretali na putu, o njihovim običajima, kulturi i legendama.

Osim što prevodi (McCarthy, Strout, Doctorow), ilustrira, piše priče i uređuje, Tatjana Jambrišak je i pjesnikinja. Odatle i pomalo sanjalački naslov Plutanja za njenu prvu (nadamo se ne i posljednju jer knjiga ionako završava bilješkama za drugi tom) zbirku putopisa.

Osim pukog iznošenja činjenica svaki putopisac neizbježno razotkriva i samoga sebe. Izmješten iz svog okruženja i jezika autor, lišen svake rutine, prednosti domaćeg terena, iznova preispituje svoj odnos prema svijetu dijeleći s čitateljem svoja razmišljanja, fantazije i strahove. Ni Plutanja Tatjane Jambrišak (u izdanju Mentora) nisu iznimka. Putujući (plutajući) s njom, od stranice do stranice, kroz Indiju, Maroko, Crnu Goru, Tunis, SAD, Švedsku i još niz 'jednokratnih' (od Popmpeja do Maksimira), čini nam se na kraju puta, da Tatjanu poznajemo baš kao što poznajemo bliske prijatelje.

Kraj indijskog dijela Plutanja:

"Suze su potekle prije nego sam uopće shvatila što mi se događa. Zbunilo me više nego što me rastužilo. Osjetila sam, ipak, da ta tuga i osjećaj usamljenosti ne dolazi iz mene, već odnekud izvana; vjetrom doneseno, pijeskom zalijepljeno, odnekud između otpalog lišća i ljepote građevina." ... "Tuga se izdigla iz zemlje i obuhvatila mi dušu da mi pokaže i taj posljednji, najjači i najkontroverzniji osjećaj koji sam morala ponijeti iz Indije."

Dva poglavlja posvećena su indijskim i marokanskim ženama, njihovom položaju u društvu i obitelji (slučajevi okrutnog odnosa prema udovicama u Indiji).

Nevjerojatno su živi opisi i fotografije crnogorskih plaža, američke divljine i gradova, lica i naličja Stockholma, ali ih nadmašuju poglavlja o izradi ćilima, marokanskim tržnicama i pršutani u Njegušima (preko 30.000 pršuta suši se na sedam razina).

Kad smo već kod pršuta ostaje otvoreno pitanje jesu li ovi iz Njeguša doista najbolji na svijetu ili tu laskavu titulu drže nadaleko čuveni pršuti s Miljevaca (kod Drniša). Najbolje bi bilo, kao u slučaju Piranskog zaljeva, formirati nekakvu stručnu, neovisnu, međunarodnu komisiju. Pustimo ipak 'tambure' po strani i vratimo se Plutanjima.

Na nekoliko mjesta u knjizi autorica nudi niz praktičnih savjeta koji će neiskusnim putnicima posve sigurno olakšati život: gdje se i na koji način cjenkati s trgovcima, koje marke automobila rentati, kako, gdje i kad promijeniti novac iz ove u onu valutu, koje manje poznate plaže su bolje od većine razvikanih, pa sve do načina na koji ćilim dimnezija 170x120 zarolati u cilindar dužine tridesetak centimetara i strpati ga u ručnu prtljagu. Šopingholičarski pasaži u Plutanjima priča su za sebe (vidi pod 'Svaka čast kanjonima i prerijama, no Amerika je potrošački san').

Nakon što smo s njom proputovali od Jaipura do San Diega, od Casablance do Stockholma, autorica će nas odvesti čak i do zagrebačkog Maksimira, ali i Japana u kojemu još nije bila. Putopisne minijature iz posljednjeg dijela ('Jednokratni') zaokružuju ovu sjajnu zbirku putopisa dokazujući da nije bitno kamo se putuje, već tko to čini.

Uz mnoštvo fotografija i odličan dizajn Meline Mikulić (Plavi dabar) Plutanja se nameću kao jedan od ljepših darova za Božić, Novu godinu, Kwanzu ili kakvu drugu prigodu.

F.B.